︎


Program Kultura i umjetnost u zajednici – Grad Zagreb 
































 

MOLE SE KROŠNJE DA TEKST I SLIKU ČITAJU NA GLAS film-akcija za djecu i odrasle 


OKTAVIJAN MILETIĆ: VALSE VANITÉ zvučna večer apsolutnog filma Oktavijana Miletića na Ribnjaku 



MOLE SE KROŠNJE DA TEKST I SLIKU ČITAJU NA GLAS
film-akcija za djecu i odrasle

15.05.2026.
18:00
Centar kulture Ribnjak & Knjige u krošnjama – Festival književnosti i zvučnog eksperimenta za djecu i mlade

Svi ste pozvani na filmsku akciju čitanja pokretnih slika i tekstova na glas, poručuju nam riječi i slike za čitanje filma Početnica 1, 2, 3 vizualnog i filmskog pjesnika Mladena Stilinovića. Slijedimo krošnju pokretnih glasova izvođačica koje nas vode do malog kina u parku Ribnjak pored srušenog stabla koje je nastradalo u nedavnom nevremenu. Na filmskoj slici najprije čitamo tekst Vlaške ulice iz našega susjedstva, u drugome dijelu čitanke igru stihova TI SI TU, a u trećoj slikovnici basnu o lavici i lisici koja nam pokazuje da se plemenito ne sastoji u mnoštvu nego u lavljoj vrlini.  


Izvođačice: Aurora Ziberi, Ida Smetko, Tena Orešić, Ilena Leljak, Elena Horvat, Jana Lukić (Škola primijenjene umjetnosti i dizajna)
Film Mladena Stilinovića Početnica 1, 2, 3 (1973.) prikazujemo ljubaznošću Branke Stipančić.




POČETNICA 1, 2, 3 / PRIMER 1, 2, 3
MLADEN STILINOVIĆ


1973., 16-mm, c/b, bez zvuka, 5’28’’



Na početku filma mole se gledaoci da čitaju naglas tekstove što slijede − pismoslikarske natpise s frizerskih salona, bravarija, bačvarija, stolarija i drugih zanatskih radnji – snimljenih u zagrebačkoj Vlaškoj ulici između broja 57 i 67. U drugome dijelu, naslovljenom Čitanka, funkciju slike posve preuzimaju riječi i slova (iz Stilinovićeve pjesme) u fragmentima obeznačenima do besmisla montažom ili razmještanjem slo(go)va na crnoj podlozi. Završni dio, Slikovnica, velikim tiskanim slovima još jednom se obraća gledateljima, sada s molbom da se naglas čitaju i tekst i priložene slike koje bi se u konačnici trebali posložiti u priču i pouku Ezopove basne o lavici i liscu.

Prikazivana od 1970-ih u sklopu revija amaterskoga filma, umjetničkih susreta i izložaba, a u novom mileniju u okviru retrospektiva njegovih ‘digitaliziranih’ osmica i šesnaestica, Početnica se gotovo bez iznimke pretvarala u središnju točku Stilinovićevih autorskih prezentacija. Publika redovito prihvaća autorov izazov i pokazujući smijehom svijest o začudnosti (možda i besmislenosti) vlastita čina naglas čita natpise istrgnute iz njihovog stvarnosnog (uličnog) konteksta i otrgnute od njihove primarne (obavijesne) funkcije. Potom šutke pokušava sastaviti razbacane slogove i riječi s ekrana u suvislu rečenicu, misao ili iskaz. No prava jezična zbrka, a u metaforičkom smislu i   ̶  ‘bol’ − topos koji Stilinović povezuje upravo s jezikom i funkcioniranjem jezika (katkada i s bojama) − nastaje tek kada se naizust pokušaju pročitati slike koje nešto prikazuju. Tu više ne pomaže tautologija. Slike se ne čitaju ‘mehanički’ i jednakom brzinom kao riječi, čak ni kada je na njima prepoznatljiv objekt, jer svaki predmet ima i svoj kontekst. Rezultat je redovito glasovna kakofonija koja Početnicu izvodi iz dvodimenzionalnog prostora filmskoga platna u trodimenzionalni prostor kinopredstave, a reakcije sudioničke publike pridružuje autorovu humornom otporu tiraniji monolitne ili total(itar)ne vizije.

Eksploatacija “kartonskog dizajna”1 ulice, igre riječima i pretvaranje riječi u slikovni znak, izvedbena (ideološka i manipulativna) uloga jezika, dokidanje filmske iluzije i provokacija komunikacije (interakcije) s publikom, tehnike očuđavanja svakodnevnih pojava i izazivanje apsurda, odbacivanje mogućnosti konačnog ili jednoznačnog tumačenja jezičnih iskaza i slika, konačno i ono što filmolog Thomas Elsaesser prepoznaje kao jednu od značajki dadaističke umjetnosti − “konceptualizacija umjetničkog djela kao događaja, a ne kao objekta, ne više kao proizvoda nego kao kruga razmjene različitih energija i napetosti”2 − u ovom su filmu u osobito bliskom suglasju s temama, idejama i strategijama koje su obilježile ukupnu kreativnu djelatnost Mladena Stilinovića od ranih 1970-ih godina.  

Diana Nenadić (fragment eseja PIŠI NE, MISLI DA: FILMSKA (O)SOBA MLADENA STILINOVIĆA)

https://mladenstilinovic.com/works/3-2/write-no-think-yes-the-film-personality-of-mladen-stilinovic%ef%bf%bc/

_____________________
1 Branka Stipančić: “Razgovor s Mladenom Stilinovićem: Život ne znači ići na dvor”, u: Branka Stipančić, 2011,  Mišljenje je forma energije. Eseji i intervjui iz suvremene hrvatske umjetnosti, Zagreb: Arkzin & Hrvatska sekcija AICA, str. 170.

2 Thomas Elsaesser, “Dada/Cinema”, u: Rudolf E. Kuenzli (ur.), 1996 (drugo izdanje), Dada and Surrealist Film, Cambridge, Massachussets; London, England: The MIT Press, str. 14.






Koncept: Tanja Vrvilo
Stručna suradnja: Pavlica Bajsić Brazzoduro, Petar Sarjanović, Branka Stipančić, Marija Šimoković Sikavica
Autorsko-organizacijski tim: Tanja Vrvilo, Ivana Vojnić Vratarić, Luka Bosanac, Damir Bartol Indoš, Bartol Babić Vukmir, Silvija Stipanov, Nina Đurđević, Eva Kraljević, Miro Manojlović, Igor Šubat

https://knjigeukrosnjama.ibis-grafika.hr/dogadjaj/mole-se-krosnje-da-tekst-i-sliku-citaju-na-glas-film-akcija-za-djecu-i-odrasle/

Projekt umjetničke organizacije Film-protufilm Filmske kutije za 52 tjedna u sklopu programa Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo: Kultura i umjetnost u zajednici, odvija se u partnerstvu sa Centrom kulture Ribnjak i festivalom Knjige u krošnjama.






Mladen Stilinović, Početnica 1, 2, 3(1973.)





OKTAVIJAN MILETIĆ: VALSE VANITÉ
zvučna večer apsolutnog filma Oktavijana Miletića na Ribnjaku




30. svibnja 2026.
21:00
UO FILM-PROTUFILM
CENTAR KULTURE RIBNJAK


Centar kulture RIBNJAK – na terasi 80 min





FILMOVI:


SAKSOFONIST, 1927.-1931.

ZAGREB U SVJETLU VELEGRADA, 1934.

FAUST, 1934.

EKSPERIMENTALNE SCENE S KAZALIŠNIM GLUMCIMA / TRIK, 1927.-1932.

NOCTURNO, 1935.

ŠEŠIR, 1937., glazba EDUARD GLOZ

KOMADIĆ SAVSKE SEZONE, 1927.-1932.

AMADEUS NICKELNAGEL, 1932.

MAKSIMIR I ZOOLOŠKI VRTIĆ, 1927.-1931.

POSLOVI KONZULA DORGENA, 1933.



GLAZBA ZA FILMOVE:


DAMIR PRICA KAFKA

DINA PUHOVSKI

FRANJO GLUŠAC

IVAN MARINCEL

BRUNO VORBERGER

MILAN MANOJLOVIĆ MANCE


OBLIKOVANJE ZVUKA:


HRVOJE NIKŠIĆ




Oktavijan Miletić: Valcer taštine
Tanja Vrvilo



Naslovom nečujne kompozicije Valse vanité koju u svome kratkom nijemom filmu Saksofonist svira filmski i jazz novator Oktavijan Miletić nadahnut virtuozom Rudyjem Wiedoeftom na saksofonu koji je donio iz Beča prije stotinjak godina, zavirit ćemo u sinkopirani štimung deset igranih i gradskih filmova iz njegova ‘zagrebačkog Hollywooda’ u interpretaciji impro i free jazz glazbenika Damira Price Kafke, Dine Puhovski, Franje Glušca, Ivana Marincela i Brune Vorbergera.

Miletićevu dokumentiranu točku gledišta otvara gradska simfonična satira Zagreb u svjetlu velegrada, uz filmske komadiće i trikove savske sezone te izloške maksimirskog zoološkog vrtića, a igranofilmske atrakcije onirizma i fantazmagorije, erosa i thanatosa iz “stravičnog inventara parodiranih gangsterskih i detektivskih filmova”, pokreću Faust i Nocturno u spektru njemačkog ekspresionizma i Kammerspielfilma. Prateću glazbu za jedini tonfilm u programu Šešir, skladao je Eduard Gloz, a to ostvarenje ekscentričnog stila ujedno je i posljednji Miletićev kratkometražni film prije Drugoga svjetskog rata.

Apsolutni film se nije dijalogom mnogo okoristio, pisao je Oktavijan Miletić o razlici između kazališne i filmske umjetnosti, u dijalog-filmovima najsnažnije djeluju momenti koji su nijemi. Zvučna večer apsolutnog filma Oktavijana Miletića na Ribnjaku obuhvaća sljedeće dokumentarno-igrane naslove koje uštimava njegova tonska sklonost eksperimentu i apsurdnom humoru:

SAKSOFONIST, 1927.-1931.
ZAGREB U SVJETLU VELEGRADA, 1934.
FAUST, 1934.
EKSPERIMENTALNE SCENE S KAZALIŠNIM GLUMCIMA / TRIK, 1927.-1932.
NOCTURNO, 1935.
ŠEŠIR, 1937., glazba EDUARD GLOZ
KOMADIĆ SAVSKE SEZONE, 1927.-1932.
AMADEUS NICKELNAGEL, 1932.
MAKSIMIR I ZOOLOŠKI VRTIĆ, 1927.-1931.
POSLOVI KONZULA DORGENA, 1933.

Izvorni sineast, redateljski i snimateljski vizionar, autor prvog hrvatskog dugometražnog igranog filma Lisinski (1944.), bio je direktor fotografije na filmovima Vatroslava Mimice, Ante Babaje, Fedora Hanžekovića, Dušana Makavejeva, Branka Belana, Dušana Vukotića i mnogih drugih filmaša te predavač na odsjeku kamere na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Njegov otac Stjepan Miletić bio je kazališni intendant zagrebačkog Narodnog kazališta, kazališni redatelj, dramaturg i pisac, a njihova vila s ‘Talijinim vrtom’ gdje je snimao Eksperimentalne scene s kazališnim glumcima (Boženom Kraljevom i Belom Krležom) postala je kulturno središte grada u kojem su se okupljali brojni domaći i inozemni umjetnici. Miletić je redovito svirao u muzičkim programima ondašnje Radio-postaje Zagreb. Njegov sastav Toranj Syncopa, nazvao je po tornju očeve vile u zagrebačkoj Jurjevskoj ulici gdje su održavali probe. Osnovao je kvartet Zagreb Syncopaters, koji su sačinjavali mladi zaljubljenici u jazz, ali ne i studenti glazbe kojima takvi glazbeni eksperimenti bili zabranjeni.

Njegova Sjećanja i mišljenja o razvoju stoljeća filma i kina u svjetlu zagrebačkog velegrada iz časopisa Filmska kultura (brojevi 138 -140, 1982.) sabrana su u studiji Oktavijan Miletić Ante Peterlića i Vjekoslava Majcena koju je objavio Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka Zagreb, 2000. godine:  

“Ja cijenim filmske stručnjake koji su svoje znanje crpjeli iz vrijednih publikacija o filmskoj prošlosti, ali mi je veoma drago što sam tako reći od prvih početaka svojim očima pratio i lično doživljavao razvitak filma… Neopisiv učinak učinili su na mene, i ne samo na mene nijemi igrani filmovi. (…)

Mene je film ‘zgrabio’ dosta rano. S dvanaest godina već sam imao projektor za 35 mm film, jer drugoga tada nije bilo (Zagreb je tada bio gradić sa 75.000 stanovnika). To nije išlo lako. Bilo je dugotrajne borbe dok se to ostvarilo. Sa zahvalnošću sjećam se Rudolfa Furtingera, koji je u Bogovićevoj ulici imao Zavod za posuđivanje filmova. Taj dragi čovjek pozajmljivao mi je za prikazivanje dijelove starih igranih filmova. Godine 1919. otišao sam potajno u Beč, gdje sam pomoću poznanstva volontirao u Pan filmu u Neubau Gasse (gdje je bila okupljena gotovo sva domaća i  inozemna filmska proizvodnja). Ondje me je Hans Homma (režiser i glumac Burgtheatera) uzeo za asistenta režije – sve dok moj tutor, intendant Vladimir Treščec, nije došao po mene i s mnogo diplomacije i takta uvjerio me da bi bilo u redu da najprije završim gimnaziju, a zatim da eventualno mogu ući u za ono vrijeme gotovo difamirajuću struku – film. (…)

Ćirilo-Metodski kino nalazio se u istoj zgradi u kojoj je danas Balkan kino. Naravno, to nije izgledalo baš sasvim kao danas mada su unutrašnje dimenzije ostale iste. Dvorana nije bila amfiteatralna nego prizemna i ravna. Stolice su bile obične i mogle su se pomicati. Ulaz je bio na mjestu današnjeg projekcijskog platna. Ulazilo se najprije u osrednju dvoranu gdje su bili blagajna i automatski orkestrion poput onoga što se može vidjeti u Geresdorferovoj dvorani muzičkih automata u Demetrovoj ulici (u Jelačićevu dvorcu). Ubacivanjem novčića od deset filira automat je započeo svirku uz talambase, a transparentna slika na tom ormaru mijenjala je razne boje. U gledalište se ulazilo kroz uska vratašca. Na kraju dvorane protezala se čitavom širinom u visini prvog kata velika loža, u kojoj su stolci bili presvučeni crvenim samtom. Tu je uvijek mirisalo po ulju kojim je mazan pod. U ložu se ulazilo izravno iz dvorišta, stubištem koje je bilo strmo i više slično ljestvama. Dvorana je bila prostrana i nimalo komforna. U prolazu Balkan kina još nije bilo kuća nego vrt i jedna pivovarska restauracija, pa su ljeti održavane vani i predstave, no nije smio puhnuti vjetar jer se tada platno napuhavalo i figure su poprimale čudna izobličenja.”

Filmsko-glazbena večer apsolutnog filma Oktavijan Miletić: Valcer taštine izvodi se na terasi Centra kulture Ribnjak 30. svibnja 2026. u 21 sat. Projekt umjetničke organizacije Film-protufilm i filmologinje Tanje Vrvilo pod naslovom Filmske kutije za 52 tjedna odvija se u partnerstvu sa Centrom kulture Ribnjak u okviru programa Grada Zagreba: Kultura i umjetnost u zajednici.