FILMSKE MUTACIJE: X. FESTIVAL NEVIDLJIVOG FILMA
NASILJE + UTOPIJA

Posljednjih desetljeća je zanimanje za umjetnike u gladovanju znatno opalo. Dok se prije i te kako isplaćivalo priređivati takve predstave u vlastitoj režiji, danas je to sasvim nemoguće. Bila su to druga vremena.
(Umjetnik u gladovanju | Ein Hungerkünstler, Franz Kafka, 1922.)

Zašto štrajkaš glađu sada?
Protiv čega protestiraš?
Protiv koga?
(Umjetnik u gladovanju | Danjiki geinin, Masao Adachi, 2015.)


Deseto izdanje Filmskih mutacija: festivala nevidljivog filma, pod naslovom NASILJE + UTOPIJA, projicira povijesne sjenke nekih vremenu neprimjerenih razmatranja na tminu sadašnosti. Naslov programa preuzima atomsku optiku jednog od filmskih rituala s kraja 1960-ih i početka 1970-ih godina u Japanu, tragičku slutnju gewaltopije (gewalt + utopia). Nakon prosinačkog prologa sa slikama i zvukovima  spaljenih krajolika Jamesa Benninga, program festivala supostavlja filmske utopistike Abela Ferrare, Béle Tarra, Masaa Adachija, Marca i Érica Hurtada, Motohara Jonouchija, Katsa Kanaija. Uz razgovore Jonathana Rosenbauma s Abelom Ferrarom i Bélom Tarrom, kustos japanskog programa Go Hirasawa priprema Skype razgovor i video poruke Masaa Adachija. Program otvara tekstura žudnje u mitopoetskom vizionarskom filmu Marca Hurtada i politika umjetnika-gladnika Masaa Adachija.

Filmske mutacije počinju 24. i 25. siječnja u Art-kinu Croatia u Rijeci s filmovima Abela Ferrare, Masaa Adachija, Marca Hurtada i Motohara Jonouchija, a sedmodnevni zagrebački program odvijat će se od 26. siječnja do 1. veljače 2017. na trima lokacijama, bez preklapanja: najprije u Muzeju suvremene umjetnosti (26. i 27. siječnja), zatim u Kinu Europa (od 28. do 31. siječnja), sa zatvaranjem u MM Centru SC-a (1. veljače). Program su pripremili članovi stalnog kustoskog kolektiva Filmskih mutacija Nicole Brenez, Go Hirasawa, Jonathan Rosenbaum i Tanja Vrvilo u suradnji s autorima. Program o raslojavanju vremena čiji smo suvremenici, nadahnut je Agambenovim izlaganjem o suvremenicima ne samo našeg doba i onoga sada, nego i njegovih topičnih utopija u dokumentima prošlosti. Kako govoriti o politikama tijela i krajolika koje dolaze iz različitih vremena i s različitih mjesta, o evoluiranju filma u krajolike koji su povezani s figurom moći, kako je govorio posljednji filmski revolucionar-nadrealist Masao Adachi? Zaokuplja nas povijesna i estetička prisutnost tragedije i nasilje tragičke ironije u vremenu od poslije, revolucije u individualnoj svakodnevici, situacije prodora i ubrzanja na prolaznim mjestima bez budućnosti.

Najveći program ovogodišnjih Mutacija posvećen je kultnom redatelju američkog umjetničkog undergrounda Abelu Ferrari, prisutnosti tragedije, ustrajnosti moralne vizije i transgresijama negativnog u filmovima kao Ms .45 / a.k.a. Anđeo osvete (Ms .45 / a.k.a. Angel of Vengeance, 1981.), Djevojka iz kineske četvrti (China Girl, 1987.), Zli poručnik (Bad Lieutenant,1992.), Kradljivci tijela (Body Snatchers, 1993.), Ovisnost (The Addiction, 1995.) i post-dramskom filmu Pasolini iz 2014. godine. Abel Ferrara za publiku Filmskih mutacija donosi film iznenađenja: “grubi šnit novog filma Live in France, to je film sa mnom i mojim muzičarima na turneji… moramo ga pustiti za rock and roll publiku, to je pravi rock and roll film.”

Nicole Brenez ističe tri esencijalne propozicije njegovog rada, koje se zrcale u cijelom programu: “1. Moderni film postoji kako bi se uhvatio u koštac sa suvremenim zlom; 2. Za razliku od filmaša koje zaokuplja slična koncepcija povijesti - po kojoj je jedina priča priča o zlu - Ferrara slijedi optimističku koncepciju, očuvavši time osjećaj tragedije. To daje poticaj razvoju likova koji su u pobuni, bilo političkoj (revolucionari) ili psihičkoj (veliki mučenici); 3. Tretman povijesnog zla zahtjeva inovaciju filmskih formi koje izražavaju ono nedopustivo u ponašanju, moralnosti, naraciji, slici, zvuku, a posebno u pogledu arhitektonskih i kompozicijskih zamisli. Ferrarin rad nastoji rasvijetliti temeljne elemente ove strukture koja je istodobno duševna i politička.”

Drugu liniju čine dva prijelomna filma Béle Tarra, prva očiglednost filmskog “tarrorizma” Obiteljsko gnijezdo (Családi tüzfészek, 1979.), koju će zaplesti u 7 i pol sati paučjeg rada epske poeme Sotonskog tanga (Sátántangó, 1994.), o obiteljskim zmijskim leglima i kraju zajednice, cikličkoj priči o obećanju i prijevari, prema dvanaest epizoda romana Lászla Krasznahorkaija. “Stanovati se mora.” Tako počinje proročka recenzija mađarskog filmskog kritičara Endrea Varjasa o “rezidentskoj moralnosti” prvog dugometražnog filma Obiteljsko gnijezdo Béle Tarra, slutnji suvremenosti “mladog redatelja iz Studija Béle Balázsa”, 27. siječnja 1979. godine. “Gledano iznutra, sada je u našoj zemlji neizbježan i temeljni problem u životima tisuću, možda stotine tisuća pojedinaca pitanje stanovanja. Ono određuje državni duh društva u cjelini - ili, ako želite, to je pitanje egzistencije, o kojem ovisi budućnost novog tipa društvenih poredaka. Prilika da nastane mladenački svjetski poredak nalazi se na kocki.” Tridesetak godina poslije, u knjizi Vrijeme od poslije, Jacques Rancière piše: “Nitko ne bi hodao kad ne bi želio nekamo doći, kad ga ne bi pokretala želja da se ne troši uludo, kad događaji ne bi imali razlog, a činovi ciljeve. To je iluzija šopenhauerovske volje za životom. Djevojčica koju je stvorio Krasznahorkai, poput svih njegovih likova, toj se volji pokorava. Riječi iz romana, izgovorene u voice offu na kraju epizode to sažimaju: Estike je sretna što sve ima smisla. Ali djevojčica s ekrana otišla je u smrt tiho, bez rasprave ili objašnjenja.”

U Hirasawinom programu, dva filma iz serije o gewaltpiji neo-dadaiste Motohara Jonouchija naslovima predviđaju misterij nestanka u ravnodušju, kao i filmski peformans o stanici i kvartu Shinjuku, najudaljenijem kraju svijeta, koji odlazi u underground u najneprimjerenijem trenutku. Taj manifest undergrounda proglašava završetak sezone pobune koja je započela 1960-ih s prvim masovnim protestom protiv ponovnog potpisivanja Japansko-američkog ugovora o sigurnosti Anpo i s prvim nezavisnim filmovima o okrutnim pričama mladih. Tokijski kvart Shinjuku, bio je krajem 1960-ih karnevalsko vrelište umjetničko-aktivističke pobune, kao što smo vidjeli u Hirasawinom programu drugog izdanja Mutacija 2008. godine, koje se odvijalo pod naslovom EROS + POLITIKA s filmovima i uz prisutnost Kojija Wakamatsua. Fascinantni filmski tekst Anđeoske ekstaze (Tenshi no kokotsu, 1972.) i song o “našoj tihoj bojišnici” napisao je upravo najbliži Wakamatsuov suradnik i prijatelj Masao Adachi, filmaš-aktivist, pisac, mislilac i praktičar teorije krajolika (s programatskim filmom A.K.A. Serijski ubojica (Ryakushô renzoku shasatsuma, 1969.) i filma pokreta, koji je u egzilskoj situaciji samo-revolucioniranja živio i radio u Palestini i Libanonu gotovo tri desetljeća do postajanja političkim zatvorenikom.

Sluteći svoj put, Masao Adachi piše 1970-ih da cilj mora biti osvajanje mjesta stvaranja, u kontekstu stvaralačkog pokreta: “Nije važno hoće li to mjesto postati lokacija političkog ili umjetničkog događaja, ali postat će nemoćno mjesto umiranja. Smatram da je mjesto umiranja ondje gdje netko gomila osjećaj ne-egzistencije zbog opterećenja ili na neki način izvodi smrt. Samo nadahnuće smrti može usmjeriti osjećaje nepostojanja, iako se oslanja na vlastito postojanje... Jedini mogući put kojim netko može pretvoriti svoje nepostojanje u postojanje jest stvaranje mjesta smrti kao temeljnog principa pokreta. Suštinski, umjesto razmišljanja o postojanju mjesta, mislim o fenomenu puta koji potiskuje apstraktan prostor koji to mjesto zauzima.” Među Adachijevim radikalnim post-nadrealističkim filmovima iz tog razdoblja, film biomoći Blokirana vagina (Sain, 1963.) u čijem je autorskom timu bilo sedamdesetak članova, teatar je okrutnosti o kolektivnoj osakaćenosti psihe i tijela. Zamišljen kao izvedba filmskog hepeninga u javnom prostoru, uključio je mnoge umjetnike neo-dade i Fluxusa, a prikazat ćemo ga u jednoj od povijesnih programskih varijanti, u dvostrukom programu s eksperimentalnom nadrealnom vizijom Katsa Kanaija Arhipelag pustoši (Mujin retto, 1969.). Uz filmove Galaksija (Gingakei, 1967.) kojom je otvoren filmsko-izvedbeni prostor Sasori-za u podrumu umjetničkog kina Shinjuku Bunka za stalne programe filmskog i kazališnog undergrounda i Seksualna igra (Sei yugi, 1969.) sa snimkama studentske pobune- na Nihon University College of Art, prikazujemo novi Adachijev film politike i estetike gladi, kako bi Janko Polić Kamov rekao - “s gladi”, slobodnu adaptaciju Kafkine pripovijesti Umjetnik u gladovanju.

U epilogu najavljujemo Marca Hurtada, autora dvadesetak filmova, tridesetak albuma i više stotina koncertnih performansa s nizom umjetnika kao što su Alan Vega i Martin Rev (Suicide), Z'EV, Lydia Lunch, Gabi Delgabo (DAF), Genesis P. Orridge (Pyschic TV, Throbbing Gristle), Michael Gira (Swans), Marc Cunningham (Mars), Bachir Attar i Les Maîtres Musiciens de Jajouka... Ekstatički multimedijski performerski duo braće Marca i  Érica Hurtada, kao grupu Étant doneés, mogla je vidjeti publika trećeg Eurokaza u Zagrebu prije tridesetak godina. Kozmički film Marca Hurtada mobilnošću svjetlosti odgovara na fotogeniju fluida francuske povijesne avangarde. Njegove 8-mm tekuće slike oslobađaju vodu i zemlju pretvarajući ih u luminizam bez organske postojanosti, u svjetleću simultanost tijela filma. Istodobno, panteističkoj ekstazi filmske poezije uvijek iznova prinosi svoje otvoreno tijelo, koje izvrnutom kožom upijaja i reflektira epsteinovsku lirozofiju svjetlosti i zvuka. Riječima autora, “Te filmove sam radio snimajući samog sebe s opsesivnom vizijom kontemplativne metamorfoze: postojanja na suncu, na vjetru, u oku kamere, koja postaje drugi spol, što me odvodi u ekstatičko stanje posvemašnjeg rastvaranja uma i tijela u sam film, kamera stvara slike mesa i krvi.” S mitografsko-etnološkim filmom Jajouka, nešto dobro ti dolazi (Jajouka, quelque chose de bon vient vers toi, 2012.) Marc i Éric Hurtado se vraćaju mitologiji, ritualima i sufijskoj glazbi rodnog Maroka, transovitom mjestu i zvucima nadahnuća američkih beatnika.

Progam nasilje + utopija podsjeća nas na mutaciju povijesnog manifesta brazilskog Cinema Novo i Glaubera Roche o estetici gladi za film čija estetika i politika proizlaze iz golog života - u manifest o estetici sanjanja.

Smatrajte svoje želje stvarnošću!


Tanja Vrvilo

28.- 31.12.2016
MSU, Zagreb

JAMES BENNING

Ash 01

18:00

19:00

24
utorak | tuesday
24.1.2017
art-kino Croatia, Rijeka

18:00

20:15

25
srijeda | wednesday
25.1.2017
art-kino Croatia, Rijeka

18:00

22:00

26
četvrtak | thursday
26.1.2017
MSU, Zagreb

18:00

20.30

27
petak | friday
27.1.2017
MSU, Zagreb

18:00

20:00

28
subota | saturday
28.1.2017
kino europa, Zagreb

16:00

19:00

21:00

29
nedjelja | sunday
29.1.2017
kino europa, Zagreb

11:00 - 12:00

15:00

17:00

19:00

21:00

23:00

30
ponedjeljak | monday
30.1.2017
kino europa, Zagreb

17:00

19:00

21:00

22:00

31
utorak | tuesday
31.1.2017
kino europa, Zagreb

12:00 -20:00

21:00

22:00

1
srijeda | wednesday
1.2.2017
MM centar, Zagreb

19:00

21:00

23:00