︎
IMAGE EXILE EYES DESIRE



+







SLIKA EGZIL OČI ŽUDNJA 

Tanja Vrvilo  

Poziv na oprez: film i video! Politike filmskog kustostva petnaestog izdanja FILMSKIH MUTACIJA: FESTIVALA NEVIDLJIVOG FILMA fokusiraju se na proširenu, rizomatsku videoretrospektivu Sanje Iveković za kino, “prve umjetnice u Hrvatskoj tokom sedamdesetih godina koja je koristila medij performansa i videa za jukstaponiranje tjelesnog – i ženske seksualnosti – i političkog”, riječima Bojane Pejić. Filmske mutacije izvode dvostruki subverzivni obrat dovodeći u ikonosraz pokretne slike dvaju srodnika, aktualizirajući “molbu za sumnju” koju je na školskoj ploči napisao Godardov alter-ego u filmu Spašavaj tko može (život): FILM I VIDEO –  KAIN i ABEL.

Festivalski blok FILMSKIH MUTACIJA počinje u nedjelju 30. siječnja 2022. u Art-kinu u Rijeci s programom i razgovorom u kojem sudjeluju Branka Benčić, Sonja Pregrad, Tanja Vrvilo, Sabina Salamon, Aleksandra Sekulić, u sklopu Videoretrospektive Sanje Iveković MAKE UP – MAKE DOWN za dva prostora: izložbeni prostor Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci (od 26. studenoga 2021. do 6. veljače 2022.) i dvorane Art-kina i kina Kinoteka (od 27. studenoga 2021. do 4. veljače 2022.).  

Dan poslije, 31. siječnja 2022., pozivamo vas na  RAZGOVOR SA SANJOM IVEKOVIĆ  u sklopu OTVORENJA FILMSKIH MUTACIJA u kinu Kinoteka u Zagrebu u 18:00 u kojem će sudjelovati Branka Benčić, Goran Sergej Pristaš,  Sonja Pregrad, Sabina Salamon, Aleksandra Sekulić, Tanja Vrvilo
prije programa u 19:00 u kojem ćemo pokazati sljedeće radove:

JEDAN DAN IZAZOVNA | UN JOUR VIOLENTE, Sanja Iveković, 1976., video performans | video performance, c/b, zvuk | b/w, sound, 21’
FUZIJE | FUSES, Carolee Schneemann, 1964.-67., 16-mm, boja, bez zvuka | colour, silent, 25’
OSOBNI REZOVI | PERSONAL CUTS, Sanja Iveković, 1982., video, boja, zvuk | colour, sound, 3:40’
REMOTE...REMOTE..., VALIE EXPORT, 1973., 16-mm, boja, zvuk | colour, sound, 10’
MEETING POINT, Sanja Iveković, 1978., video, c/b, zvuk | b/w, sound, 5:50’
OPĆA OPASNOST (SAPUNICA) | GENERAL ALERT (SOAP OPERA), Sanja Iveković, 1995., video, boja, zvuk | colour, sound, 5’
PRAKSA ČINI MAJSTORA | ÜBUNG MACHT DEN MEISTER | PRACTICE MAKES A MASTER, Sanja Iveković, 1982.,
video, boja, zvuk | colour, sound, 2:36’ [fragment performansa | fragment of the performance]
PRAKSA ČINI MAJSTORA | ÜBUNG MACHT DEN MEISTER | PRACTICE MAKES A MASTER, Sanja Iveković, izvođačica | performer Sonja Pregrad,
2009., video, boja, zvuk | colour, sound, 16:38 [re-enactment]
INÊS, Delphine Seyrig, 1974., video, c/b, zvuk | b/w, sound, 19’

Gusti festivalski program odvija se Zagrebu i Rijeci od 30. siječnja do 4. veljače 2022. supostavljajući dvije programske kritike uloge oka u praksama pokretnih slika: VIDEORETROSPEKTIVU SANJE IVEKOVIĆ ZA KINO koja obuhvaća tridesetak videoradova tijekom pet desetljeća stvaranja i osobnu šestodijelnu memoriju svjetskog subverzivnog filma u programu AMOS U ZEMLJI ČUDA filmskih povjesničara Alexandera Horwatha i Regine Schlagnitweit, tridesetak filmskih instrukcija za promatranje svijeta naglavačke. Cijeli program dodatno usložnjava dvadesetak filmova iz različitih vremena i teritorija za neumorno kretanje slika između vrtoglavice blizine i distance, poput erupcije i disrupcije u filmovima Pedra Coste Kuća od lave (bez kojeg ne bi bilo njegovih egzilskih filmova) i Tarrafal (u kojem su sva mjesta imenovana i potpisana), unutarnjeg krajolika u domu Jamesa Benninga smještenom na Paradise Roadu (“dokumenta performansa za sebe”), inscenacije tipografskog rada prostornog izlaganja Svaka revolucija je bacanje kocke Jean-Marie Strauba i Danièle Huillet, filmova Ovdje i drugdje Jean-Luc Godarda i Anne-Marie Miéville, Solidarnost Joyce Wieland, Inês Delphine Seyrig, Calamity Jane & Delphine Seyrig, pripovijest Babette Mangolte, ...Remote...Remote VALIE EXPORT, Muha Yoko Ono i Johna Lennona, Fuzije Carolee Schneemann, Semiotika kuhinje Marthe Rosler, Tehnologija/transformacija: čudesna ženaDare Birnbaum, Mjere udaljenosti Mone Hatoum, We'll be strangers Julie Rodrigue i drugih.

Nadahnuti kustoski tekst Horwatha i Schlagnitweit za filmski Atlas Mnemosyne u spomen povjesničaru umjetnosti i filmskom vizionaru Amosu Vogelu donosi duh naslova Vogelova bečkog predavanja početkom 1990-ih, koji bi se mogao prevesti kao Poziv na oprez ili Molba za sumnju. Programi “usko povezuju agitaciju, animaciju i avangardnu aspiraciju, preispituju jedni druge i očekivanja publike. Naizgled stabilan univerzum vrijednosti, odnosa moći i sustava znanja se urušava i izokreće.” Filmske mutacije se time uključuju u spontani kustoski internacionalizam, međunarodnu filmsku mrežu programa i akcija koji su tijekom obljetničke 2021. i početkom 2022.
u različitim filmološkim kontekstima aktualizirali značaj Vogelova rada i mišljenja za povijest i suvremenost filma.

Gdje su granice filma danas? Što je radikalna aspiracija pokretnih slika? Gdje je radikalno filmsko, a gdje radikalni video? S pojmovima radikalnosti (korjenitosti) i granica (rubova) uvodimo terestričke politike filma. Slijedimo Vogelove propozicije do krajnjih granica, rekonstruirajući, pod Brechtovim egidom, filmski potencijal u radu s dokumentima. Programi rade s dijalektikom privatnog i javnog, POLITIKAMA OSOBNIH REZOVA – prisvajamo za ovaj filmski postupak naslov jednog od najutjecajnijih video radova Sanje Iveković. Povratna sprega javne povijesti “revolucionarno nove slike” (Flusser) video-okom umjetnice zrcali se u osobnim praksama memoralizacije svjetskog filma, u dijalogu filmskih kustosa s kolektivnim naslijeđem radikalnog filma. Filmske mutacije zarezuju kanon subverzivnog filma revolucionarnim “siromašnim slikama”.
Na strukturu programa upućuju naslovi cut-up vizualne poezije posvojeni iz tekstualne video poeme Resnik, jednog od strukturalnih radova Sanje Iveković, video instalacije o izbjegličkom logoru 1994., izvorno inscenirane u tamnoj prostoriji s izmještenim kućnim biljkama, lončaricama. Šesnaest strofa Resnika zamrzavaju pulsirajuće bijele riječi na crnim površinama u različitim dijelovima slike, između protoka slika zimskog krajolika istog trajanja. Kadrovi vožnje, snimljene s unutarnje strane prozora, sugeriraju motrište izbjeglica. Naslov Filmskih mutacija preuzima četiri pojma SLIKA EGZIL OČI ŽUDNJA za dijalektiku privatnog i javnog u radikalnim migracijama pokretnih slika. Objavljujemo strukturalnu knjigu RESNIK – BOOK, knjigu umjetnice Sanje Iveković: flipbook za listanje tekst-filma, koju je dizajnirao Damir Gamulin.

Programi videoretrospektive Sanje Iveković za kino počeli su 27. studenoga 2021. u Art-kinu kao paralelni program izložbe MAKE UP – MAKE DOWN u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, koju su kustosice Branka Benčić i Sabina Salamon strukturirale “u trokutu između politike prikazivanja, feminističke intervencije i medija” s cjelinama Masovni mediji, Identitet iPrivatni performans za kameru.  Okosnicu izložbe čini 12 videoradova iz zbirke MMSU-a među kojima su antologijski radovi iz 1970-ih i video radovi iz 1980-ih realizirani u suradnji s Daliborom Martinisom.  Program za dva aktivna prostora dijeljenog iskustva u izložbenim prostorima Muzeja moderne i suvremene umjetnosti i kinodvoranama Art-kina i kina Kinoteka omogućuje izniman paralelni uvid u njezine umjetničke prakse i politike pokretnih slika. Preuzimajući naslovnu dijalektiku autoričina videorada Make Up – Make Down kao ishodišnu radikalnu asimetriju upisanu u video filozofiji njezina cjelokupnog umjetničkog stvaralaštva, ovo dvostruko situiranje pogleda supostavlja vizualni kanal za autoričinu metodologiju kontekstualnosti u kojoj se izmjenjuju tjelesno i politično iskustvo u galerijskom prostoru s intervencijskim politikama koncentriranog kino-oka. Filmsko u videoradovima Sanje Iveković započinje u graničnom montažnom prostoru reza. U crtici za prisvajanje autoriteta, vizualnoj poveznici koja zasijeca počesto zazorno prije i poslije, ispred i iza, ispod i iznad, ovdje i drugdje, u međuprostoru intervencije koji pohranjuje kritičke slojeve prešućenog intimnog i kolektivnog pamćenja medijem videa kao intersubjektivnog epistemološkog instrumenta. Tu crticu subverzivno zarezuje i podcrtava peformativno tijelo umjetnice u inscenacijama, infiltracijama i angažmanima između dvaju instrumenata, kamere i monitora, memorijalizirajući u preokrenutom zrcalu revolucionarno novu medijsku, osobnu i društvenu sliku aktualnosti. Slijedeći strukture montažnih intersticija, strategije osporavanja u međuprostorima zrcalnih tijela između pogleda i moći, zaleđenih u reprezentaciji koja ne uzvraća pogled, osobnih i javnih granica reza strukturiranih isključivanjima, aktiviramo cjelovit bodyscape video slika Sanje Iveković konceptualiziran za kolažno i montažno zarezivanje tijekom gotovo pet desetljeća iz višestrukih očišta vizionarskog i političkog filma u dispozitivu kina.

Neki videoradovi koje prikazujemo u festivalskom programu: Slatko nasilje (1974.), Osobni rezovi(1982.), Make up – Make down(1978.), Rekonstrukcije 1952-76(1976.), Instrukcije br. 1 (1976.), Meeting Point (1978.), Opća opasnost (Godard) (1995.-2000.),Opća opasnost (Sapunica) (1995.),Jedan dan izazovna (1976.), video performans Praksa čini majstora,fragment izvorne izvedbe Sanje Iveković iz 1982. i re-enactmenta s izvođačicom Sonjom Pregrad iz 2009., dijelovi video instalacije Resnik (1994.), Svjetionik(1987.-2001.), dio performansa Repetitio est mater: Nada Dimić performans. Pismo (1998.).

Video-uvod Alexandera Horwatha i Regine Schagnitweit sažima teme njihovih 6 programa: “Fokus Programa 1 je grad New York, mjesto koje je postalo Amosovim drugim domom i središtem njegova djelovanja. Program 2 zove se U LJUBAVI I RATU, a nudi pogled na 20. stoljeće u kojemu se velike i katastrofalne pojave isprepliću s najintimnijim osobnim doživljajima. Program 3 zove se IGRALIŠTE, a usredotočen je na nekoliko aspekata kontrakulture 1960-ih i 1970-ih godina – i na svojevrsnu subverziju koja nije samo tematska, nego usmjerena i na konvencije samog filma. Program 4 posvećen je dječjim pogledima na svijet i subverzivnim idejama o pedagogiji. Program 5 bavi se Amosovim nereligijskim zanimanjem za TAJNE I OTKRIVENJA – a mi smo ga pokušali oblikovati kao glazbeni spektakl. Naposljetku, Program 6 je hommage promatranju svijeta NAGLAVAČKE. Kad god se čini da je stvarni svijet izokrenut na glavu, kao što mnogi vjeruju da je danas, možda bi bila dobra utopijska praksa
ponovo ga okrenuti naglavačke tako da opet stane na noge.”

Uz kultne autore povijesnih avangardi (Akerman-Brakhage-Kren-Anger-Conner-Deutsch-Godina-Makavejev-Drasin-Jennings...)i suvremene vizualne umjetnike (Stephanie Barber, Nazli Dinçel, David OReilly, Don Hertzfeldt, Leonhard Müllner, Robin Klengel, Penny Lane...) mnogi filmovi su filmološki rariteti, nevidljivi u našim kinima, poput Tarantule (Gian Franco Mingozzi, 1962.), Povratka u školu(Jacques Rozier, 1956.), Imam osam godina(Yann Le Masson, Olga Poliakoff, prema ideji Renéa Vautiera, 1961.), Ljudi i prašine (Lee Dick, Sheldon Dick, 1940.), Izokrenutih svjetova (Theodora Erismanna, Ive Kohlera, 1954.), Yippie (Yippie filmskog kolektiva, 1968.), Izmoizma (Manuela De Lande, 1979.), Weegeeova New Yorka(kamera Arthur Felling, montaža Amos Vogel, 1946.-1948./51.), Tajne formule (Rubéna Gámeza, 1965.), Hiroshime-Nagasaki, kolovoz, 1945. (Erik Barnouw, scenarij/montaža Paul Ronder, kamera Akira Iwasaki, 1945.-1970.) ili Vogelova omiljenog filma Šparoga (Suzan Pitt, 1979.).

Retrospektiva AMOS U ZEMLJI ČUDA realizira se u suradnji s festivalom Punto de Vista, koji je organizirao prikazivanje programa u prošlogodišnjem online izdanju u travnju, na poziv umjetničke direktorice Garbiñe Ortega. Prikazujemo kolektivni filmPisma koja nisu a jesu(2021.) video pisma upućena filmskim uzorima, prema ideji Garbiñe Ortega: Deborah Stratman snimila je pismo za Nancy Holt, Lynne Sachs za Jeana Vigoa, Alejo Moguillansky za Michelangela Antonionija, Raya Martin za Wesa Cravena, Jessica Sarah Rinland za Chicka Stranda, Diana Toucedo za Danièle Huillet, Beatrice Gibson za Barbaru Loden, Ninu Menkes i Bette Gordon, Nicolás Pereda za Chantal Akerman.

Također, Garbiñe Ortegapredstavlja epistolarnu knjigu Pisma kao filmovi (2021.) koja povezuje više od pedeset pisama, fotografije, crteže, skice, portrete. Neki od korespondenata: Robert Smithson, Nancy Holt, Harun Farocki, Apichatpong Weerasethakul, Nicole Brenez, Jean-Luc Godard, Jim Jarmusch, Tsai Ming-liang, Jean-Marie Straub & Danièle Huillet, Stan Brakhage, Robert Bresson i drugi.

Kustosi/ce programa su Sanja Iveković, Alexander Horwath, Regina Schlagnitweit, Branka Benčić, Sabina Salamon, Tanja Vrvilo, Pedro Costa, James Benning, Nicole Brenez, Garbiñe Ortega, Jonathan Rosenbaum. Razgovore sa Sanjom Iveković pripremaju i vode Branka Benčić, Tanja Vrvilo, Sabina Salamon, Aleksandra Sekulić.

Filmske mutacije: festival nevidljivog filma su projekt umjetničko-teorijskog festivala o politikama filmskog kustostva nakon stoljeća filma i promišljanju modusa prijenosa sustava slika, znanja i memorije filmskog dispozitiva u digitalnom dobu. Politika projekta je povezivanje filmskih avangardi sa suvremenim umjetničkim i diskurzivnim praksama u različitim prikazivačkim i izvedbenim kontekstima. Projekt je pokrenula filmologinja i izvedbena umjetnica Tanja Vrvilo u Zagrebu 2007. godine na temelju esejističke korespondencije obavljene u filmsko-književnom časopisu Trafic koji je koncipirao Serge Daney, s autorima pisama Movie Mutations: Pisma neke djece nekoj djeci 1960-ih.  Filmski i video program za kino odvija se u okviru šire platforme TERESTRIČKE POLITIKE FILMA, a  program
VIDEORETROSPEKTIVE SANJE IVEKOVIĆ Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u suradnji s Filmskim mutacijama završni je dio projekta RIJEKA EPK 2020.

Programi se realiziraju u partnerstvu s Muzejom moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Art-kinom Croatia u Rijeci i kinom Kinoteka u Zagrebu. Projekte umjetničke organizacije Film-protufilm podržali su Hrvatski audiovizualni centar, Ministarstvo kulture RH, Ured za kulturu Grada Zagreba, Zaklada Kultura nova i
Language Barrier Productions.

Zahvaljujemo autorima svih filmova, njihovim producentima i distributerima, svim kustosima i suradnicima, a posebno
Sanji Iveković na velikodušnom ustupanju svog cjelokupnog video rada te uvida u osobnu praksu i dokumentaciju o povijesti videoumjetnosti
za programe i sudionike Filmskih mutacija.

Nadamo se da će vas naši programi nadahnuti!



AMOS IN WONDERLAND

Alexander Horwath & Regina Schlagnitweit


“Kada me pitaju kako mogu danas biti optimističan u pogledu mogućnosti progresivne politike ili subverzivne umjetnosti, obično kažem: ‘Imam više povjerenja u svoje neprijatelje nego u prijatelje.’ Uvjeren sam da će moji neprijatelji nastaviti raditi najnečuvenije represivne stvari i da će tako neizbježno izazvati revolt onih koje se umjetno i nasilno isključuje ili guši. Snaga umjetničkog impulsa koji stvara ono što nazivamo avangardom ne može se prevladati i uvijek će se iznova uzdići.”
(Amos Vogel)
U travnju 2012., kada je Amos Vogel umro u dobi od 91 godine, New York Times je u osmrtnici iznio sljedeću očitu činjenicu: “Izvršio je utjecaj na povijest filma kojim se mogu pohvaliti samo malobrojni ne-filmaši.” Uslijedio je citat Martina Scorsesea: “Taj čovjek bio je div.” Pokušaj da takvom čovjeku odamo zasluženu počast na stogodišnjicu njegova rođenja naprosto mora propasti na jednako divovski način. Jedino čemu se možemo nadati s ovom filmskom selekcijom jest da ćemo prizvati neke nijanse Amosa Vogela – njegovu ostavštinu kao kustosa, pisca, utemeljitelja i učitelja filmske kulture – i slijediti njegov primjer: birati samo najbolje, ali izbjegavati birokratizam.

Amos Vogel(baum) rođen je u progresivnoj židovskoj obitelji u Beču, a ime je dobio po društvenom kritičaru i proroku iz 8. stoljeća. Odrastao je u legendarnom desetljeću “Crvenog Beča” i pohađao je srednju školu u vrijeme austrofašizma i nacionalsocijalističkog “anšlusa” Austrije 1938. Volio je filmove i knjige,
ali njegov je plan da bude književnik ostao neispunjen kada je, kako bi preživio, u ranoj mladosti postao prognanikom u New Yorku.

U jesen 1947., dok je još bio student Nove škole za društvena istraživanja na Manhattanu, Vogel je sa suprugom Marcijom osnovao Cinema 16 – “filmsko društvo za odrasle filmske gledatelje”, koje je prikazivalo “filmove koje ne možete vidjeti drugdje” u sklopu programa koji su prkosili svakoj kategorizaciji. Društvo Cinema 16 zaobilazilo je pravila cenzure i komercijalnog prikazivanja filmova, a s bazom članova koja je ubrzo narasla na 7000 obnovilo je obećanje pokreta filmskih klubova u međuratnoj Europi.
Postalo je središnjom obavještajnom službom u procvatu sjevernoameričke filmske kulture tijekom 1950-ih i 60-ih godina.

Godine 1963. Vogel je zatvorio Cinema 16, napisao knjigu za djecu i postao suosnivačem i jednim od direktora Njujorškog filmskog festivala. No krajem 1960-ih njegove ideje o tome što bi filmski festival mogao (a što ne bi smio) biti više nisu bile kompatibilne s kulturom velikog novca, osrednje umjetnosti i malograđanskog duha koja je vladala u Lincoln Centru. Vogel se okrenuo podučavanju i počeo osmišljavati knjigu za odrasle čitatelje. Zadržao je mjesto profesora na Sveučilištu u Pennsylvaniji dulje od bilo kojeg drugog u svojoj karijeri (1973.-91.), a njegova knjiga Film kao subverzivna umjetnost (1974.) pokazala se jednom od najlegendarnijih (i ikonografski najprivlačnijih) publikacija o filmu svih vremena. Obje aktivnosti nastavile su njegovu cjeloživotnu gestu neustrašivog dijeljenja i prikazivanja onoga što je vidio i razumio, a to je prije svega bila
moć umjetnosti i filma, kao i njihova ograničenja u suočavanju s poviješću.

Amosa smo osobno upoznali 1993. godine. Vratio se u Beč kako bi održao govor čiji bi se naslov mogao prevesti kao “Poziv na oprez” ili “Molba za sumnju”. Bio je skeptik i antidogmatski socijalist, duboko racionalan čovjek koji je veličao poluhipnotičke, iracionalne sile filma, modernist koji je uživao u predmodernom konceptu kabineta čuda gdje se još nije razdvajalo “umjetnost” od “kurioziteta”. Nadamo se da će naš homageprizvati taj duh – kao i neke od duhova koji su ga proganjali i tješili. Ne kopiramo njegove programe, ali Amos je prikazao ili napisao više od polovice filmova koje smo odabrali. Svakoj sekciji dodali smo uvodni element (zaslugom Paula Cronina), a izbor sadrži samo jedan igrani film – kao zamjenu za mnoge koji bi mogli zauzeti njegovo mjesto (Buñuel, Herzog, Chytilová ili Garrel). Kao i u Amosovim programima, tu je puno sukoba i animacije, znanosti i seksa.  A budući da je uvijek nastojao biti u toku s aktualnom produkcijom, uključili smo i novije filmove umjetnika koji su bili premladi,
a da bi ušli u njegovo vidno polje.

U Vogelovu pristupu uvijek je bilo prizvuka Abyja Warburga: ozbiljne igre vizualnog pamćenja i kulturnih asocijacija tog povjesničara umjetnosti
žive u njegovu odnosu prema filmovima. Tako se i ovaj program može promatrati kao “Atlas Mnemosyne” u spomen Amosu Vogelu.


(prevela | translated by Marina Schumann)