Od četvrtka 25. siječnja 2024. nastavljamo zimsko
izdanje Filmskih mutacija: festivala nevidljivog filma s još tri programska
dana u kinu Kinoteka, a za petak 26.
siječnja najavljujemo treći mutacijski dolazak Alberta Serre, katalonskog filmskog,
izvedbenog i vizualnog umjetnika i jednog od najprovokativnijih suvremenih
filmskih autora. Otpor filma i estetika digitalne prisutnosti u radu s
(ne)glumcima i drugim protagonistima u Serrinom specifičnom procesu snimanja i
montaže te proizvodnje začudne peformativnosti tema je njegova masterclassa Gubljenje kontrole: digitalna revolucija koji će održati na Akademiji dramske umjetnosti 26.
siječnja u 17:00, kao i dvaju komplementarnih filmova koje prikazujemo 26. i 27. siječnja u kinu Kinoteka, a
koji objedinjuju isprekidane i skokovite forme i funkcije njegova rada:
igranofilmskog Pacifiction (Priča s Pacifika) i troiposatnog
simpozijskog umjetničkog filma Être Résistances (Biti
otpori).
Uvodnim
telopom Albert Serra proklamira: U OVOM FILMU NEMA GLUMACA.
ONO ŠTO ĆETE VIDJETI I ČUTI JE STVARNO. Simpozijski rad ustrajnog filmaša
ikonosraza (digitalne revolucije,
njegovim riječima) razvija protuslovlja krackauerovskog anonimnog stanja
stvarnosti i protu-izvedbenosti u filtriranoj inscenaciji pozornice,
gledališta, tonskog studija za montirane sesije sa svih strana rampe, uhvaćene
istodobno s više kamera koje kompliciraju stvarni tijek filozofsko-umjetničkih
razgovora. Uistinu, Serrin otpor slika izvedba je slučajnosti i beskrajnosti,
neodređenosti i imaterijalnog kontinuuma. Koliko ima izlagačkih ili izložbenih
epizoda, tko sve od filmskih sudionika i umjetnika snima, tko glumi u
scenografiji nalik godardovskoj kolažnoj maketi, a tko sluša i gleda?
Simpozijski
filmski susret izmiče stvarnom događaju neuhvatljiva trajanja, za koji znamo da
je snimljen 2016., a prikazan u sklopu izložbenog programa Hansa Ulricha Obrista i Philippea Parrena
(opsežnog projekta Onkraj materije, koji je tematizirao izložbu “Les Immatériaux” Jean-Françoisa Lyotarda i Thierryja Chaputa
iz 1985.) u
Centru Pompidou, u srpnju 2023. Nameću se posve drukčije vedro znanje i nasilna
zbilja, divlje “sovino naslijeđe” 13-dijelnog televizijskog simpozija Chrisa
Markera, u svim Serrinim električnim i filmskim prekidima očekivane simpozijske
i izlagačke strukture, slike i zvuka. Film je otpor ili točnije film su otpori.
Strast razmišljanja, iskaza, odgovora, prekida, teatralizacija umjetnosti i
uličnog nasilja koja usložnjava gustoću govora obiluje idejama, humorom, svakom
slikom i zvukom kojom ruši nagovještaje simpozijske pompoznosti izvanprizornim
očima i ušima, a pruža neizmjeran užitak u svakom trenutku otpora.
Simpozijski filozofski film o gubljenju
kontrole prirodom filma u kojem su sudjelovali Jean-Luc Nancy, Etienne Balibar, Bruno
Latour, Boris Groys, Gayatri Spivak, Maurizio Lazzarato, Ben Rivers, Ben
Russel, Daniel Birnbaum, Manthia Diawara, Jennifer Jacquet, Peter Gallison,
Timothy Morton, Artur Tort, Lluis Serrat i mnogi drugi, postaje manifestno djelo Serrine metafizike
prisutnosti i otpora ustaljenim tokovima produkcije, tokovima nasilja te
tokovima medijske i atomske toksičnosti.
Serrinim riječima: “Être
Résistances je film koji se opire da bude jedan, a to znači da se opire
svijesti i filmskom jeziku. To je film koji se bavi teorijom, tijelima,
šumovima, iskazima, slikama, igrama i ironijom. To je film nadahnut vlastitim
nevidljivim subjektom: Lyotardovom nepostojećom izložbom koja se opire
komunikaciji. Film je konačno postao stvarnost te izložbe, ali kao opsjena i
iluzija.”
Ekstatično atomsko svjetlo prodire kroz kožu filma Priča
s Pacifika o kojem Bartol Babić
Vukmir piše: “Nakon niza filmova koji svoj
imaginarij crpe iz daleke prošlosti, Albert Serra je u svom najnovijim igranom
filmu zakoračio u sadašnjost. Premda je Priča s Pacifika Serrin
najpristupačniji film do sad, magloviti sjaj njegovih slika čini ga
neuhvatljivim. Slike prošlosti bile su izravne, a tajne tih filmova krile su se
van kadra. Sad je sve u svjetlu.” Prije i poslije projekcije Priče s Pacifika u
kinu Kinoteka razgovarat ćemo o filmu s Albertom Serrom.
Albert Serra je
filmski i vizualni umjetnik, filmove radi u sklopu vlastite produkcije
Andergraun Films, a konceptualna, filmski mišljena, galerijska i izložbena
djela za najutjecajnije institucije i izložbe suvremene umjetnosti. Rođen u
Banyolesu, studirao je filozofiju i književnost, napisao je niz dramskih djela
za kazalište i snimao video radove prije prvih filmova kojima se etablira
radikalno adaptiranim i transformiranim klasičnim tekstovima od Cervantesa do
Biblije preko spekulativnih filmsko-knjiških susreta poput Kazanove i Drakule.
Vizionarski povijesni kammerspiel Smrt Luja XIV. s ikonom novovalnog
filma Jean-Pierreom Léaudom – Serrino je remekdjelo, a
majstorska historičnost kazališnog rada Liberté za
berlinski Volksbühne i
istoimena filmska remedijacija Sloboda izaziva “finale kulture”
našega doba.
Za otvaranje i zatvaranje siječanjskog programa
najavljujemo dvije snažne filmske geste: posljednji film Jean-Luca Godarda – Najava filma koji nikada neće postojati: “Lažni ratovi” (2023.) i novi film
najradikalnijeg autora, teoretičara i političkog zatvorenika japanskog
revolucionarnog filma Masaoa Adachija – Revolucija+1 (2022.).
Povodom Najave filma koji nikada neće postojati: “Lažni ratovi” Godardov suradnik Fabrice Aragno se prisjeća:
“Nakon Knjige slike (Le Livre d’image, 2018.),
Jean-Luc je želio adaptirati Lažne
putovnice (1937.) Charlesa Plisniera, roman od više poglavlja, od koji
svako prati drugog lika koji živi između Oktobarske revolucije 1917. i 1930-ih. Njegova
je ideja bila kreirati film koji bi se usredotočio na dvoje od tih likova, od
kojih je jedan Carlotta. Scenarij
je strukturirao u šest poglavlja, “prvi savršeni broj”, kako je volio reći. Na
temelju tih poglavlja počeo je raditi knjigu kolaža i tako su prolazili
mjeseci.
Neka poglavlja
filma Jean-Luc je želio snimati na 35-mm crno-bijelom filmu te na 16-mm i
Super-8 u boji. Želio se vratiti starim načinima
snimanja filmova, onima s kojima je počeo, ali s odmakom iskustva. Bio je
siječanj 2020., on je napredovao, a ja sam radio tehničke testove, ali
pandemija Covida i serije zatvaranja zaustavili su naš progres. Jean-Luc
je nastavio raditi na papiru, razvijajući uzastopne verzije scenarija sve dok
nije odlučio da želi napraviti najavu filma. Bila
je to svojevrsna snimka filma koji će doći, put koji je vodio natrag njegovim
izvorima i time je film već postojao!
Jean-Luc je
radio na svom malom drvenom stolu, koristeći polovice A5 papira, ljepilo,
tekući korektor Tipp-Ex, boju, fotografije. Sastavio
je brošuru od pedesetak stranica, a svaka je stranica ilustrirala jednu scenu. Potom
ju je povjerio meni, s naznakama koliko sekundi svaka treba trajati, što je
znatno variralo. Skenirao sam brošuru, a zatim
sastavljao stranice na stolu za digitalnu montažu, metodički primjenjujući
svaku od njegovih uputa, sve dok nisam došao do nijemog filma. Zatim
mi je poslao rukom skiciran vremenski slijed s izvadcima filmskog zvuka i iz
tonskog arhiva kako bi ih povezao sa scenama. Glazba se može čuti u
dvama dijelovima filma.
Sjećam se da
sam montirao film na kuhinjskom stolu, gledajući u Lémand. Kad
sam pritisnuo play, bio sam potpuno obuzet. Jean-Luc
je zamislio tempo i ritam filma na papiru, koristeći samoljepive listiće
Post-it i oznake za slike i zvuk. I
gledao sam kako se sve odvija pred mojim očima. To je
kino sadašnjeg trenutka. Nevjerojatno
je jednostavno, ali to kako su slike i zvukovi montirani – ponekad prilično
naglo – iznimno je moćno. Jean-Luc
je vidio završnu verziju filma i rekao da je to njegov najbolji film.”
Japanski filmolog Go Hirasawa stalni je suradnik Filmskih mutacija,
od programa EROS + POLITIKA iz 2008. u kojem je naš glavni gost bio Koji Wakamatsu i kada smo prvi put
prikazali filmove Masaoa Adachija. U subotu 27. siječnja u 21:00 prikazujemo Adachijev novi film Revolucija+1.
Nekoliko dana nakon šokantnog
događaja, atentanta na bišeg japanskog premijera Shinza Abea usred njegova
predizbornog govora u Nari, najradikalniji filmaš, scenarist, teoretičar i
politički zatvorenik japanskog revolucionarnog filma Masao Adachi počinje raditi na filmskom re-enactmentu iz dvostruke
pozicije, autorefleksivnog aktiviste i dokufikcijskog atentatora. Zadržavši
stvarno ime, ali promijenivši mu prezime u Tetsuyu Kawakamija, Adachijev
protagonist nosi krajolik samoodređenja u sebi dok izvanprizornim glasom iznosi
kroniku svoje ogorčenosti, zapuštenosti, siromaštva, gladi,
majčina religioznog fanatizma, obiteljskih bolesti i suicida. Poput mnogih Adacijevih
filmova, Revolucija+1 producirana je
s minimalnim budžetom i aktivističkom žurnošću, u ovom kritičkom slučaju iz
potrebe da film preduhitri medijsku jednostranost zločinačkog profila i kako bi
se kraća, politička verzija koja razotkriva spregu vladajuće politike i
religijskog kulta mogla prikazati na dan Abeova državnog sprovoda u Shibuyi i
Nagoyi, a sutradan i u Osaki. Masao Adachi je pjesnik anarhistički nadrealnog
militantnog filma. Ne revolucionarnog filma nego filma za revoluciju, njegovim
riječima: “Središnje pitanje je: Što sada? Osjećam da
trenutno nema prostora ili krajolika za revoluciju. Zato sam počeo istraživati
potencijalne početne točke. U Revoluciji+1 pokušavao sam istražiti kako biti revolucionar.”
Tijekom
japanskog novovalnog razdoblja od kasnih 1950-ih do radikalnog političkog filma
1970-ih, Adachi radi nezavisne, eksperimentalne filmove, u Produkciji Wakamatsu
snima pinku eiga u deliričnom srazu
erosa i politike, piše scenarije za filmove Nagise Oshime i glumi u Oshiminoj Smrti vješanjem (1968.). Za film Kojija
Wakamatsua Ekstaza anđela (1972.)
piše jedan od najnadahnutijih scenarija u vrtoglavici Blanquijeva Društva godišnjih doba, jedan je od
autora Teorije krajolika i programatskog filma AKA Serijski ubojica (1975.). S manifestom Što da se ne radi dijalogizira s Godardom, kao i s filmom Crvena armija – PFLP:
Deklaracija svjetskog rata (1971.) koji
snima s Wakamatsuom u Libanonu s palestinskim borcima otpora, a prikazuje u
manjim mjestima Japana i Palestine putujućim kinom, Crvenim autobusom –
jedinicom za prikazivanje filmova. Tri godine kasnije vraća se u Libanon i
pridružuje Japanskoj crvenoj armiji, djeluje u Libanonu 28 godina u pokretu za oslobođenje Palestine, od 1997. politički je
zatvorenik u Bejrutu, a nakon izručenja 2000. još dvije godine u Japanu. Od
2007. i filma Zatvorenik/Terorist nastavlja
raditi filmove za revoluciju, koje povezuje blanquijevska refleksija o
vječnosti kroz zvijezde i obrat krajolika prema unutarnjem,
“sama supstancija ljudskog bića postala je krajolikom”.
Prvi dio Filmskih mutacija: festivala nevidljivog filma otvorili smo 16. prosinca 2023. u 19:00 u dvorani Gorgona – Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu s reanimatorom tragedije (iz duha glazbe), američkim filmskim, kazališnim i vizualnim umjetnikom E. Eliasom Merhigeom i njegovom kultnom trilogijom Begotten (Jednorođen) koja stapa metafizički akcionizam njegova Theatreofmaterial, materijalnost filmske avangarde i strast za žanrom nesvjesnog – kozmičkog horora. Još uvijek pod snažnim dojmom Merhigeova programa, serije razgovora i
masterclassa krajem prosinca, prikazat ćemo još jednom trilogiju kao
jedinstvenu kozmologiju, od najnovijeg Polia & Blastema (2021.), preko Zveketa
nebeskih ptica / Din of Celestial Birds (2006.) do prvog filma Jednorođen
/ Begotten (1989. / 1991.) u petak, 26. siječnja u kinu Kinoteka.
Uz ciklus Begotten, iz programa filmologa Ivice Đorđevića i Daniela
Birda – NAPADANJE
ČULA: POVRATAK ARTAUDU prikazujemo i filmove Nikosa Papatakisa (Gloria mundi) o glumici Olgi
Karlatos koja glumi mučenu arapsku teroristkinju nedovršenog filma i adaptaciju kazališne predstave Petera Brooka prema drami Petera Weissa (Marat/Sade – Progon i umorstvo Jean-Paula Marata
kako ga predstavljaju zatvorenici azila u Charentonu pod vodstvom markiza de
Sadea).
Begotten je prema Susan Sontag jedan od 10 najvažnijih filmova modernih vremena, “briljantno, nepodnošljivo i nezaboravno – izvanredno originalno ostvarenje” koji je prikazivala i otkrivala prijateljima u svojoj dnevnoj sobi. Ili, prema Amosu Vogelu “halucinantno remek-djelo koje napada našu podsvijest i tjera nas da doživljavamo umjesto da svjedočimo.” A jednako tako i za recentni treći dio ciklusa, opernu Odiseju Polia & Blastema Werner Herzog kaže “Smiono. Nitko više ne istražuje nove slike i novi zvuk tako radikalno.”, a Tom Gunning sažima “Dugi krik prirode.”
Kozmički ciklus Begotten čine tri filma koja obuhvaćaju Merhigeov rad tijekom gotovo četiri desetljeća, a povezuje najčešće oprečne preokupacije filmskih avangardista. Scott MacDonald ih izdvaja: tradicija psihodrame i vizionarskog filma, performativna srodnost s bečkim akcionistima i materijalakcijskimfilmovima, kao i strukturalnim filmašima uronjenim u materijalnost filmskog zapisa. Sva ova strujanja “nalaze se u uznapredovalom stadiju dekompozicije” (Jim Hoberman), rasplinjuju se u atomskim, vampirskim sjenama. Merhige za svoje ancestralne fotograme nesvjesnog konstruira optičku kopirku. Cikus Begotten pulsira slutnjom filmske avizualnosti prije i poslije Hirošime, koja ostavlja tijela bez boje i glasa, prodorom psihoanalize, filma i rendgenskih zraka kao novih fenomenologija unutarnjeg u koje uranja fascinantna filozofija filma Akire Mizute Lippita.
Merhige nam poručuje: “Uzbudljivo je pokazati ove radove kao jedinstvenu kozmologiju, počevši s najnovijim filmom, Polia & Blastema, preko Zveketa nebeskih ptica, a završivši s Begottenom. Takav redoslijed pruža posebno narativno iskustvo, pozivajući gledatelje na prolazak razvojnim krajolikom moje filmske vizije.
1. Jednorođen / Begotten (1989., pušten 1991.) izvorno je na 16-mm filmskoj vrpci. Još uvijek čeka optičku restauraciju i povećanje na finalni 35-mm format. Taj proces je ključan za potpuno ostvarenje vizualnog kapaciteta filma.
2. Zveket nebeskih ptica / Din of Celestial Birds (2006.), smjesa je višestrukih formata, analognih i digitalnih. Međutim, prebačen je na 35-mm vrpcu, omogućujući bogato i opipljivo filmsko iskustvo.
* Napisao i režirao: E. Elias Merhige / Dizajn i montaža vizuala: David Wexler / Dizaj zvuka: Ben Gillespie / Kamera: E. Elias Merhige i David Wexler / Glazba: Ben Gillespie i David Wexler / Skulpture: Ariana Tosatto / Vizualna filozofija i slike: Leigh J. McCloskey / Grai Patterns: Dr. Miguel Eckstein / Son of Light: Stephen Charles Barry. Posvećeno sjećanju na Susan Sontag.
3. Polia & Blastema: kozmička opera (2021.), sinteza je digitalnih i analognih elemenata, koja završava na blještavom 4K DCP-u. Ovaj format bilježi složene detalje i teksture koji su ključni za estetiku filma.”
* Izvode: Nina McNeely, Jasmine Albuquerque / Libreto i režija: E. Elias Merhige / Kreativna režija & supervizija vizualnih efekata: David Wexler / Kompozitor & dizajner zvuka: Gavin Gamboa / Kamera: Jake Bloch / Vokalistice: Micaela Tobin, Sharon Chohi Kim / Izvršni producenti: Nadja Merhige, Thomas Negovan, A.B. Hawkins / Animacija & kompozitnost: Alec Maassen, Aron Johnson, Nic Juister.
* * *
Ovoj atrakciji vizionarskog filma u prosinačkom programu prethodio je glazbeni performans SYZYGY velške umjetnice glasa i suvremenog zvuka Elvin Brandhi, prvi čin beskompromisnog programa filmologa Daniela Birda – NAPADANJE ČULA: POVRATAK ARTAUDU.
Artoovski dvostruki program u Muzeju suvremene umjetnosti počeo je s istoimenim kratkim filmom Atoma Egoyana i 16-mm filmom Lavoisieru, koji je umro za vladavine terora Michaela Snowa, kemijskim požarom koji izgleda kao da je razvijen u kadi i spečen u pećnici, kako je napisao Jim Hoberman u tekstu Još jednom, osjećajnije nakon prvog gledanja Lavoisiera i Begottena 1991. godine.
Filmske mutacije nastavile su zagrebački filmski i diskurzivni program 17. prosinca u MM Centru, 18. i 19. prosinca u kinu Kinoteka, a 20. prosinca u Art-kinu u Rijeci s dvostrukim programom KINO ARTAUD / KINO BRECHT koji traga za protu-slikama ekstinkciji tijela i patosa, može li misao nastaviti bez tijela, distanca bez blizine patosa ili kada patos postaje politička gesta.
U ponedjeljak 18. prosinca u kinu Kinoteka u 19:30 odvijalo se drugo otvorenje s E. Eliasom Merhigeom s masterclassom prije projekcije 35-mm kopije njegova igranog filma Vampirova sjena (2000.), simfonije strave s Johnom Malkovichem, Willemom Dafoeom, Udom Kierom, koja prisvaja sjenu Nosferatua F. W. Murnaua. Zahvaljujući E. Eliasu Merhigeu i producentu Richardu Johnsu (Argo Films) gledali smo film na filmu, na 35-mm filmskoj vrpci.
Britanski filmolog Daniel Bird svojim nas razorno kritičkim, vogelovskim programom vraća Artaudovom tekstu Preuranjeno doba filma iz 1932. s pitanjima: “Što je s Artaudom danas? Kako publika postaje sve osjetljivija, primamljivo je pomisliti da nema mjesta za nekoga čiji je cilj napadati čula. S druge strane, možda je upravo to razlog da se Artauda ponovno prigrli.” Formule patosa su povijesne, pisao je Brecht. U ovom programu dolaze iz preuranjenog doba filma.
Iz Birdova programskog maratona izdvajamo filmove Waleriana Borowczyka (“fantazmagoriju unutarnjeg” Doktor Jekyll i žene, 1981.; Joachimov rječnik, 1965.; Diptih, 1967; Renesansa, 1963.; Igre anđela, 1964.; Koncert, 1962.; Rosalie, 1966.), psihodelični neo-noir Stephena Sayadiana (Dr. Caligari, 1989.), jedini film Jeana Geneta (Ljubavna pjesma, 1950.), simfoniju zvuka Andyja Warhola & Paula Morrisseyja (Velvet Underground i Nico, 1966.) i film Nikosa Papatakisa (Gloria mundi, 1975.) o glumici Olgi Karlatos koja glumi mučenu arapsku teroristkinju nedovršena filma. Zatim, zabranjeni mise-en-abym Andrzeja Żuławskog (Đavao, 1972.) i adaptaciju kazališne predstave Petera Brooka prema drami Petera Weissa (Marat/Sade – Progon i umorstvo Jean-Paula Marata kako ga predstavljaju zatvorenici azila u Charentonu pod vodstvom markiza de Sadea, 1967.).
U programskoj suradnji s Hrvatskim filmskim savezom i Ivicom Đorđevićem, u utorak 19. prosinca u 19 sati u kinu Kinoteka povezali smo mutacijski program Daniela Birda i njegovo gostovanje u KRATKOM UTORKU s TRILOGIJOM SERGEJA PARADŽANOVA (restauriranim filmovima Hakob Hovnatanjan, 1967., Kijevske freske, 1966., Arabeske na Pirosmanijevu temu, 1985.).
Ovaj mutacijski ciklus završio je 20. prosinca 2023. u Art-kinu u Rijeci s Merhigeovim dvostrukim programom: Vampirovom sjenom i TRILOGIJOM BEGOTTEN uz glazbeni prolog Elvin Brandhi i razgovor s autorom za publiku Art-kina.
* * *
Središnji filmološki interes dvogodišnjeg izdanja KOME PRIPADA PATOS? parafrazira Brechtov filmski naslov KOME PRIPADA SVIJET?, aktivirajući filmsku formulu patosa od proširenih programa o brehtijanskom aspektu radikalnog filma, kako je svoj istraživački projekt krajem 1970-ih naslovio filmolog Martin Walsh do inovativne studije filozofa slika Georgesa Didi-Hubermana Oko povijesti: Kada slike zauzimaju poziciju, prema politici estetike u Brechtovom filmu drugim sredstvima: fotogramskoj montaži Dnevnika rada i Ratne početnice, kolažu/montaži novinskih slika i epigramskih komentara iz 1938.-55. Montaža je politika, Brecht demontira atlas dijalektičkih slika, preživljenu sliku, ukazujući na mjesto preživljavanja u kulturi slike i političku ulogu memorije.
Filmske mutacije: festival nevidljivog filma su filmološki projekt o politikama filmskog kustostva nakon stoljeća filma i promišljanju modusa prijenosa sustava slika, znanja i memorije filmskog dispozitiva u digitalnom dobu. Politika projekta je povezivanje povijesnih filmskih avangardi sa suvremenim umjetničkim i diskurzivnim praksama u različitim prikazivačkim i izvedbenim kontekstima. Projekt je pokrenula filmologinja i izvedbena umjetnica Tanja Vrvilo u Zagrebu 2007. godine na temelju esejističke korespondencije objavljene u filmsko-književnom časopisu Trafic koji je koncipirao Serge Daney, s autorima pisama Movie Mutations: Pisma neke djece nekoj djeci 1960-ih.
Program se odvija se u Zagrebu i Rijeci u partnerstvu s Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu, kinom Kinoteka, Akademijom dramske umjetnosti, Hrvatskim filmskim savezom i MM Centrom Studentskog centra u Zagrebu te Art-kinom Croatia i Muzejom moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.
Masterclass Alberta Serre na Akademiji dramske umjetnosti
organiziramo u programskoj suradnji s Igorom Bezinovićem i Brunom Kragićem.
Projekte umjetničke organizacije Film-protufilm podržali su Hrvatski audiovizualni centar, Ministarstvo kulture i medija RH, Ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba, Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Zaklada Kultura nova i Language Barrier Productions.
Filmske mutacije zahvaljuju autorima svih filmova, njihovim producentima i distributerima, a posebno E. Eliasu Merhigeu na dolasku u Zagreb i Rijeku te Albertu Serri na ponovnom dolasku u Zagreb.
