“Sviđa mi se film.
Bilo kakav film.
No, svakakvi filmovi još nisu stvoreni.
Vjerujem da si filmska umjetnost smije dozvoliti samo specifičnu vrstu filma: film u kojem su iskorištena sva dostupna sredstva senzualne akcije.”

Antonin Artaud (1932.)


Što se još ima za reći o Antoninu Artaudu (1896. – 1948.)?  

        Bez pogovora – jedna od ključnih figura avangarde dvadesetog stoljeća.
 
        Može biti da je prvo što uz njega vežemo scenska umjetnost, poglavito njegova ideja o kazalištu okrutnosti.
 
        Međutim, uvelike je doprinijeo i književnosti.

        Pojavljivao se na filmu da bi platio račune i nikad nije baš bio zadovoljan s jedinim svojim scenarijem koji je bio prenesen na veliko platno.

        Bio je inspiracija čitavoj generaciji književnih teoretičara koji su u njegovim tekstovima vidjeli vlastite ideje u embrionalnom obliku.

        Za nekoliko je generacija Artaud bio kultna figura. Što je s Artaudom danas?

Kako publika postaje sve osjetljivija, primamljivo je pomisliti da nema mjesta za nekoga čiji je cilj napadati čula.

S druge strane, možda je upravo to razlog da se Artauda ponovno prigrli.

Godine 1932., Artaud je napisao kratki članak naslova ‘Preuranjeno doba filma’.

        Njegov je cilj bio obnoviti mitove o čovjeku i suvremenom životu.

        Film, činilo mu se, nije sredstvo kojim se to da postići.

        Usprotivio se filmu kakav poznajemo na temelju toga što je unaprijed određen.

        Bilo u teoriji ili u praksi, shvaćanje filmske forme podrazumijeva refleksiju. Na putovanju od misli ka jeziku, verbalnom, printanom ili filmskom, spontanost se gubi.  

        S druge strane, dokumentarci su barem bili u stanju uhvatiti slučajnost.

        S toga se on nije usredotočio na mediji, već na odnos između objekta i subjekta: na glumca i publiku.

Kao za vrijeme mise ili ceremonije, razlika između performera i promatrača trebala se ukinuti zajedno s granicom između privatnog i javnog.

Kazalište okrutnosti ovisilo je o nesporazumu.

        Kada se Artaud 1931. susreo s balijskim plesom na Pariškoj kolonijalnoj izložbi, pretpostavio je da su geste nehotične i vizionarske.

        Bio je to za Artauda put ka bogu (ili bogovima) – ako je glumac opsjednut, mora da ih nešto opsjeda.

Ovdje je započeo svoju misiju da glumce natjera da ne glume kao da su opsjednuti, nego da budu opsjednuti.

        Dvojnik kazališta za njega je bila religija.
 
        Ta religija nije nužno bila organizirana.

Njegova ga je potraga za čudesnim odvela u Meksiko, k Indijancima i pejotlu. 

Prvi je glumac bio šaman, to jest onaj tko, kroz bolest i oporavak, korača dvama svjetovima: onim koji vidimo i onim onkraj njega.

        Šaman-glumac je kanal; njihovi su krici i pokreti čin prevođenja metafizičkog u fizičko.

        Jezik šamana-glumca je simboličan. 

        Njihov je ritual ritual simulacije.

U destljećima nakon Artaudove smrti, kazalište je postalo samosvjesno ritualno.

        Naturalizam je ostavljen sa strane kako bi se prigrlilo nešto kodificiranije.

        Ta se tendencija podudarala s intelektualnom klimom tog vremena; klimom u kojoj se nastojalo reartikulirati kulturu kao matricu znakova i simbola.

        Postojala je, doduše, ideja u Artaudovim spisima koja se iz današnje perspektive čini neodgovornom.

        Cilj spektakla nije da potakne na razmišljanje, kao kod Brechta, već da šokira na osjetilnoj razini.
       
        Artaud je sanjao o tome da izazove promjenu svijesti.  

        Cilj je bio da kazalište postane poput droge.  Nastup je trebao proširiti svijest.

Ovi se filmovi, svjesno ili ne, bave ili barem rezoniraju s različitim aspektima Artaudove misli.

        Spajamo ih kako bismo mapirali područje koje je dobrim dijelom nedefinirano.  

        Cilj je poticanje daljnjeg istraživanja.

        Radovi su različiti – gay pornići, rockumentarci, snimljene predstave, agitprop, seksploatacija, eksperimentalni film, prošireno kino – kakvi god bili, svi dijele jednu osobinu: napad na čula.


Godine 1970., Gene Youngblood je objavio svoju knjigu Expanded Cinema. U njoj tvrdi da proširena svijest treba prošireni film. Može se reći da je pripovijedanje najmanje prominentni aspekt ovog programa, barem pripovijedanje kakvo najčešće podrazumijevaju književnost i kazalište, ono na kojem se temelji većina filmova. Ovi filmovi umjesto priče naglašavaju slike i zvukove. Slike i zvukove koji ne djeluju smislom koliko utječu na osjetila. Slike i zvukove koji uzbuđuju i šokiraju.