STÉPHAN
CRASNEANSCKI
GODARDOVE
KUTIJE
10.
rujna, h 18:30
– 12. listopada 2023.
GODARDOVE KUTIJE
10. rujna, h 18:30
– 12. listopada 2023.
Filmske mutacije i MMSU u suradnji s festivalom književnosti vRIsak otvaraju GODARDOVE KUTIJE – izložbu fotografija nađenih arhivalija, zvučnu kompoziciju i predstavljanje foto-knjige Ono što ostavljamo za sobom | Iz arhiva Jean-Luca Godarda višemedijskog umjetnika Stéphana Crasneansckog iz osobnog Godardova arhiva – 10. rujna 2023. u 18:30 sati u dvorani Jaslice u MMSU u Rijeci. Stéphan Crasneanscki prisvaja i umjetnički reaktivira Godardov osobni muzej filmskog stoljeća kao studiju slučaja radikalnog filmskog samoarhiviranja ponavljajući brojne skokovite rezove i preuokviravanja.
Naslov knjige i zvučne kompozicije Ono što ostavljamo za sobom | Iz arhiva Jean-Luca Godarda slijedi tragove rizomatskih međuprostora umjetničko-kustoskog istraživanja Stéphana Crasneansckog i njegova eksperimentalnog Soundwalk Collective nakon što ga je 2014. Godardov snimatelj zvuka François Musy uveo u nepregledno čuvalište Godardova filmskog stoljeća, smješteno u francuskom Cantalu. Beskrajne serije kartonskih kutija klasificirao je i zapakirao sam Godard, bez naziva i bez brojeva. Kutije je rastvorio Crasneanscki za fotografski remedijalizirano kino-oko godardovske pedagogije koja teoretizira i terorizira vrtoglavicom razmještaja, međuokvirima i nad-postavljanjima, transparencijama i sjenovitim zrcaljenjima teksta, slojevitim pretapanjima i višestrukim ekspozicijama, izrezivanjem i paranjem nađenih slika. To je sfinga nepomične fotografije, pisao je Serge Daney o Godardovim zaustavljenim slikama.
Nalazimo se ispred 13 okvira Godardovih sfingi iza muzejskog stakla na fotografijama Stéphana Crasneansckog. Neke neusmjerljivo postavljaju samo 2 ili 3 filmska ili erotska pitanja. No, većina zaustavlja gledateljski pogled i odriješuje žudnju za povećanjem sjenki istrgnutih slika. Svjedočimo praksama usporavanja, zgušnjavanja, simultanosti razlistavanja lažnog rakorda do slikovnog embrija. Godardove sfinge supostavljaju transparencije Goyine Gole Maje (La maja desnuda), udvostručene ekstaze Lukrecijine smrti (La morte di Lucrezia) Guida Cagnaccija, interevencijskog okvira Nade (L’Esperance) Pierrea Puvisa de Charannesa, rastjelovljene Magdalene pokajnice (La Madeleine pénitente) Georgesa de la Toura, premontirane mizanscene Botticellijeve obradeApelove Klevete (Calunnia), donjeg sloja Munchova crteža Smrt i žena (Jenta og dødsfallet). Ispod staklenog teksta fotografski mise-en-abîme iščekuje povećanja gledateljskim očima.
Podjela funkcija. Radio-uho – montažno slušam! Kino-oko montažno vidim! – podsjeća Dziga Vertov u manifestu Kinoki iz jedne od foto-kutija. U traganju radio-uha Stéphana Crasneansckog za zvukom bez slike iz Godardove zbirke nekorištenih zvučnih zapisa, prije i poslije kadra, njegovo foto-oko snimilo je fotografije arhivalija iz 43 uskladištene kutije. A zatim i pokretnu sliku za snimljeni zvuk – film. Rastvorene klapne dupkom punih kartonskih kutija otkrivaju gornje slojeve gustih naslovnica knjiga, bilježaka, izrezaka, kutije filmskih rola, videokazeta, magnetofonskih vrpci, kutije spisa i skica, transparencija i kolaža, fotografija i mapa, blago artefakata koji su bili materijali filmskih (pri)povijesti poslije filma.
Treća funkcija. Foto-knjiga – montažno listam! Umjetničku knjigu foto-arhivalija oblikovao je Tony Cederteg u dosluhu s godardovskom politikom otvorenog pakiranja. Knjiga pruža uvid u istoimeni izložbeni postav u Parizu 2016. gdje je Crasneanscki izložio 164 fotografije iz Godardova arhivskog stratuma koji tek treba otkrivati. Godard nije zapakirao sva vremena. Filmsko vrijeme od 1980. do 2000. sačuvano je u Godardovim kutijama.
Kutije ne štite u prostoru nego odgađaju u vremenu, pisao je Roland Barthes u Carstvu znakova o japanskoj umjetnosti pakiranja. Jedna od Godardovih transparencija u foto-knjizi Stéphana Crasneansckog, uz 115. stranicu, istrgnuta je novinska crno-žućkasta sličica iz Oshimina Carstva čula. U dubini kvadrata zrcali se okretaj teksta, na vrhu francuski naslov L’Empire des sens i rukopisni natpis harmonika, dok na dnu i s desne strane papirića lebdi ištipani rez. Život arhiva Stéphana Crasneansckog za odgođena vremena Godardovih kutija.
Tanja Vrvilo
STÉPHAN
CRASNEANSCKI
GODARD’S BOXES
September
10, h 18:30
– October 12, 2023
Film Mutations and the Museum of Modern and Contemporary Art, in collaboration with the literature festival vRIsak, invite you to GODARD’S BOXES – an exhibition of photographs of found archivalia, a sound composition, and the presentation of the photo-book What We Leave Behind | From the Archives of Jean-Luc Godard by a multidisciplinary artist Stéphan Crasneanscki, inspired by Godard’s personal archive. The event will open on September 10, 2023 at 18:30 at the Jaslice Hall of MMSU in Rijeka. Stéphan Crasneanscki appropriates and artistically reactivates Godard’s personal museum of the film century as a case study of radical cinematic self-archiving by repeating some of the infinite jump cuts and reframings.
The title of the book and sound composition What we leave behind | From the Archives of Jean-Luc Godard follows the traces of the rhizomatic interstices of the artistic-curatorial research of Stéphane Crasneansky and his experimental Soundwalk Collective after being introduced in 2014 by Godard’s sound engineer François Musy to the vast repository of Godard’s film century, located in Cantal, France. Endless series of cardboard boxes were classified and packed by Godard himself, with no names and no numbers. The boxes were unfolded by Crasneanscki for a photographically remedialized kino-eye of Godardian pedagogy that theorizes and terrorizes with the vertigo of spacing, interstices and superimpositions, transparencies and the shimmering shadows of text, layered dissolves and multiple exposures, cutting and tearing of found images. It is the sphinx of still photography, as Serge Daney wrote about Godard’s still images.
We are standing in front of 13 frames of Godard’s sphinxes behind museum glass in photographs by Stéphan Crasneanscki. Some undecidably reflect 2 or 3 cinematic or erotic questions. But most retain the viewer’s look holding on desire to blow-up the shadows of torn images. We are witnessing the practices of slow motion, condensation, simultaneity of scrolling through a false continuities to the embryos of images. Godard’s sphinxes juxtapose transparencies of Goya’s The Nude Maja (La maja desnuda), the doubled ecstasy of Guido Cagnacci’s The Death of Lucretia (La morte di Lucrezia), the interventional frame of Hope(L’Esperance) by Pierre Puvis de Charannes, the disembodied The Penitent Magdalen(La Madeleine pénitente) by Georges de la Tour, the re-cut mise-en-scène of Botticelli’s reconstruction of The Calumny of Appelles(Calunnia), and the lower segment of Munch’s drawing Death and Woman (Jenta og dødsfallet). Beneath the glass text, the photographic mise-en-abîme awaits to be blown-up by the viewer’s eyes.
Separation of functions. Radio-ear – the montage I hear! Kino-eye – the montage I see! – reminds Dziga Vertov in the Kinoks manifesto from one of the photo-boxes. In the search of Stéphane Crasneansky’s radio-ear for sound without an image from Godard’s collection of unused sound recordings, before and after the shot, his photo-eye captured archivalia from 43 stored boxes. And then, a film – the moving image for the recorded sound. Opened flaps of hole-filled cardboard boxes reveal the upper layers of dense book covers, notes, clippings, boxes of film reels, video cassettes, tapes, boxes of files and sketches, transparencies and collages, photographs and maps, a treasure of artifacts that were the materials of cinematic histories after the cinema.
The third function. Photo-book – the montage I scroll! Artist book of photo-archivalia is composed by designer Tony Cederteg in spirit of Godardian politics of open packaging. The book provides an insight into the exhibition of the same name in Paris in 2016, where Crasneanscki exhibited 164 photographs from Godard’s yet-to-be-discovered archival stratum. Godard did not package all the times. Filmic time from 1980 to 2000 is preserved in Godard’s boxes.
Boxes do not protect in space but postpone in time, as Roland Barthes wrote in his Empire of Signs about the Japanese art of packaging. One of Godard’s transparencies in Stéphan Crasneanscki’s photo-book, next to page 115, is a torn out black-and-yellow newspaper photogram from Oshima’s Empire of the Senses. In the depth of the frame, the text is mirrored, with the French title L’Empire des sens and the handwritten inscription Harmonica at the top, and a pinched cut floating at the bottom and on the right side of the paper. Stéphan Crasneansky’s living archive for Godard’s boxes of the postponed times.
Tanja Vrvilo
