ZAGREB

21.11.2025.
KINO FORUM
19:00

Spora kretanja / Slow Moves (Jon Jost, 1983., 93’)

Režija, kamera, montaža i produkcija: Jon Jost
Glume: Marshall Gaddis, Roxanne Rogers, Roger Ruffin, Barbara Hammes, Bebe Bright, Debbie Krant, Geoffrey Rotwein

Lirska bluesom protkana romansa o dvoje ružnih pačića koji se susreću na mostu Golden Gate te nakon kratkog i nespretnog udvaranja žive zajedno, suočeni s uobičajenim problemima novca i posla, a potom kreću u iluzornu slobodu ceste, neumoljivo plešući prema sumornoj propasti. Jostov vestern, kako Spora kretanja imenuje Peter Hogue, postupno prelazi u odmetničku baladu, neobičnu ljubavnu priču koja kulminira pljačkom i nasilnom smrću, a Jostovi drhtavi songovi u glazbenoj podlozi svojevrsni su brehtijanski komentar.
“Marshall – kojeg sam upoznao u Montani – nikada ranije nije glumio i prepustio se samotničkom životu u podnožju planina Sierra brinući se o nečijoj kući i pokušavajući pisati roman. Odabrao sam ga jer sam htio snimiti film o ljudima koje se najčešće smatra nedostojnima za filmski prikaz ili ih se predstavlja kao karikature kako bi ih se ismijavalo. Roxanne je nešto malo radila u kazalištu (njezin brat je Sam Shepard), ali nikada nije glumila na filmu. Moj je plan bio snimati vrlo brzo – oko četiri dana, improvizirati na temelju okvirnog nacrta i baciti kocku. Smatrao sam da je to veliki rizik i ako prva sekvenca ne uspije, zaustavljamo snimanje i kažemo da je to bila loša ideja.” (Jon Jost)

uvod u film: Tanja Vrvilo

KIC
21:00

Grad anđela / Angel City (Jon Jost, 1976., 76’)

Režija, kamera, montaža, produkcija: Jon Jost
Glume: Bob Glaudini, Winifred Golden, Roger Ruffin, Kathleen Kramer, Mark Brown

Detektivska fikcija pomiješana s esejističkim dokumentarcem o Los Angelesu, Hollywoodu i filmskoj industriji, Grad anđela je satirična komedija s ozbiljnim namjerama. Glavnog lika, Franka Goyu (u izvedbi Roberta Glaudinija), angažirao je medijski mogul i šef konglomerata Pierce del Rue, da istraži smrt njegove mlade žene. Goya preokreće Hollywood naglavce i otkriva da je upravo del Rue ubojica te da ga koristi kao paravan.
Grad anđela – komična tvrdokuhana detektivska priča ispremiješana s detaljno razrađenom društvenom, političkom i ekonomskom kritikom Los Angelesa – snimljen je za nešto manje od 6000$. Jostov sveprisutni galženjački humor, koji se proteže na sekvence poput one u kojoj glumica, koja će kasnije postati truplo kraj bazena, snima audiciju za hollywoodski remake Trijumfa volje ili TV reklamu za Rexon u kojoj navodno benigni predsjednik opušteno šeće plažom, zrcali se u Jostovom vlastitom učestalom smijehu, koji neke uznemiruje. Junak Posljednjih pjesama za spori ples (dead end), kojeg glumi voditelj dramske Tom Blair, predstavlja još uznapredovaliji slučaj istog maničnog, solipsističkog cerekanja. (Jonathan Rosenbaum)
Detektivski film ima tri generička pojma: leš, junak i zlikovac. Zatim, narativni itinerarij ili putanju tipičnu za žanr: sastaviti dijelove, obnoviti sliku prošlosti, doprijeti do znanja i istine – kao u Noćnim kretanjima iz 1975., složenom primjeru neo-noira. Grad anđela nije običan detektivski film. Robert Glaudini kao Frank Goya predstavlja sliku detektivskog junaka koja nadmašuje čak i trapavu satiru Privatnog detektiva u viziji Roberta Altmana iz 1973., s Elliotom Gouldom kao Philipom Marloweom. Jost nam nudi svojevrsni citat žanra. Grad anđela duboko je zaokupljen sastavljanjem stvari i njihovim rastavljanjem na odjelite jedinice ili ravni. Riječ je o proizvodnji slika i jezika koja preuzima i sam medij filma. Prisjetimo se uporabe abecede, reklame za Lipstick, fotografija, raspršenih korijena riječi i zvučnog krajolika. To je trag ili najava machine à venir, stroja koji će doći. Jon Jost ne propovijeda: radite filmove kao ja, slijedite moj model. Naprotiv, on nas poziva da strasno ispitamo svaki sastavni dio filma-stroja, kako bismo ga, ako to želimo, demontirali i izgradili neki drugi, posve drukčiji. (Adrian Martin)

Q&A s Jonom Jostom vodi Tanja Vrvilo

23.11.2025.
KIC
11:00

13 fragmenata & 3 pripovijesti iz života / 13 Fragments & 3 Narratives from Life (Jon Jost, 1968., 22’)

Kaže da je slikarica. Pitao sam je što je umjetnost, rekla je da ne zna.
Pitao sam je što je ljubav. Dala je dugačak opis osobina. Kad sam je pitao što to znači, rekla je da ne zna. Pitao sam je smatra li ljubav važnom, rekla je da, da je vrlo važna. Pitao sam je je li zaljubljena, rekla je da nije. Pitao sam je zašto, a ona je rekla da misli da ne može voljeti.
To što on kaže zapravo nije istina. Mislim, valjda jesam rekla te stvari, ali nisam mislila onako kako on to predstavlja. Sve je to laž. Filmovi su lažni. On ne govori ustvari o meni. On je napisao sve te riječi, svaku do zadnje.
Jost skicira portret otuđenja, fokusirajući se na mladu studenticu umjetnosti koja pasivno, ali svjesno odbacuje odgovornost za kovitlac političkih oluja oko nje. Kao oličenje građanskog mentaliteta, ona inzistira da je umjetnica, ili će barem biti. Kaže da je umjetnost sve za što je ona odgovorna – iako ne može reći što je to. Počevši s televizijskim slikama iz Vijetnama koje se gase, film završava 13. fragmentom, televizijskim slikama Vijetnama koje se ponovno uključuju. Povijest nas ograničava, sviđalo nam se to ili ne.

DeadEndz (Jon Jost, 2023., 68’)

Režija, kamera, montaža, produkcija: Jon Jost
Glume: Ryan Harper Gray, Dan Cornell, Kate Sannella, Roxanne Rogers, Frank Mosley, Dawn, Brittany Hemphill, Peter Hemphill, Marshall Gaddis, Renee Gaddis

Brutalno jednostavan film koji prati bivšeg zatvorenika nakon što je pušten iz zatvora u Butteu, Montani. DeadEndz je više studija karaktera nego priča; film ga metodično slijedi tijekom neodređenog vremenskog razdoblja od puštanja do dvojbenog ishoda.
Nezavisni filmaš i autor digitalnih videa Jon Jost predstavlja svoj rad istražujući kreativne i tehničke aspekte kvaliteta specifičnih za digitalni video kao umjetnički medij. Jost, prvi dobitnik nagrade John Cassavetes za životno djelo kao nezavisni filmaš, snima nagrađivane i izazovne filmove od 1963. Nakon što je snimio pet dugometražnih filmova na 35-mm, devet dugometražnih filmova na 16-mm i brojne kratke filmove na filmu, Jost se namjerno i svojevoljno okrenuo digitalnom videu 1996. otkrivši jedinstvene mogućnosti novog medija.
“Nastojao sam snimiti iskren film o malom dijelu američkog društva. Nedvojbeno je riječ o plodu dviju godina koje sam proveo u zatvoru, gdje sam upoznao dosta takvih ljudi. I zanimaju me ti likovi.” – kako će reći Jon Jost u razgovoru o dead end filmu Posljednje pjesme za spori plesiz gubitničke trilogije s glumcem Tomom Blairom o iskustvu vremena lumpenproletera koji je živi van uređenog ritma rada i sna, koji živi bez uputa, rasporeda i ciljeva – odnosi se i na ovaj film.

razgovor s Jonom Jostom: Bartol Babić Vukmir, Tanja Vrvilo

24.11.2025.
KINO KINOTEKA
16:00

uvodni razgovor + Q&A nakon filma: Jon Jost, Tanja Vrvilo
Govoriti direktno (neke američke bilješke) / Speaking Directly (Some American Notes) (Jon Jost, 1973.–1974., 110’)

Govoriti otvoreno (Neke američke bilješke) je film-esej o stanju nacije tijekom razdoblja 1972.-74., iz perspektive osobe koja nije predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Razrađujući političku i kulturnu situaciju u SAD-u na vrhuncu rata u Vijetnamu, skandala Watergate i njegovih posljedica, film je istodobno zaokupljen osobnim životom tridesetgodišnjeg filmaša, koji je nakon više od dvije godine izašao iz saveznog zatvora zbog odbijanja služenja vojnog roka. (Jon Jost)
Upečatljivom dijalektikom Jost razvija karte i dokumentarne snimke od Montane do svijeta u cjelini, povezujući ljude i stvari oko njega, kroz sustav potrošnje, sve do udaljenih bojišta jugoistočne Azije. Kissinger. Nixon. Maskulinitet, feminitet, filmski proces, vojno-industrijski kompleks i susjed pored ceste – sve je isprepleteno u nepreglednoj poetskoj viziji koja spaja ono najosobnije s globalnim. Jedinstven i snažan film. (Noël Carrol)

18:00

uvodni razgovor + Q&A nakon filma: Jon Jost, Tanja Vrvilo
Kćeri vatre / As Filhas do Fogo (Pedro Costa, 2022., 9’)

Erupcija vulkana na zelenortskom otoku Fogo 1951. u snimkama Orlanda Ribiera, koje prisvajaju Kćeri vatre Pedra Coste vodi nas u izvanredno stanje tamnog rada vulkanskih slika. Costine iluminirane minijature za tri sestre podijeljene vatre Adelaide, Clotilde i Irodinu prizivahu Čehovljeve Tri sestrei srednjovjekovne enluminare. Svaka sestra u svojoj je trik slici sa stražnjom projekcijom analognog filma. Njihov podijeljeni dijalog u pjevnom kontrapunktu slijedi baroknu kompoziciju Passacaglia (Opus 22) iz 17. stoljeća, talijanskog skladatelja Biagia Marinija. Kćeri vatre zazivaju dugometražni film Pedra Coste za oči koje putuju s riječima. (Tanja Vrvilo)

Izgnanstvo / Exile (Ivan Martinac, 1968., 12’)

Planirali su ga razrezati, ali Sissy je na Barbarincu i oni ga imaju namjeru zapaliti! Brod izgnanstva gori, a ona sjedi u postelji i još uvijek sanja. Žensko izgnanstvo Ivana Martinca jedini je njegov film sa ženom u prvom planu, u žarištu. Film personificira fizičko i duhovno otuđenje bacajući ženski lik odnose s elementima i žudnjama. Nafta je sporija od vatre, vatra od motocikla, a u sobi treba stati, govori Martinac – Na ljudskoj biološkoj krivulji trenutak izgnanstva jest trenutak velikih strasti. Struktura strasti kreće se između sna i jave, brodskog plamena i splitskog snijega, izgaranja i hladnoće. Ona gleda sliku Tizianovog Engleza sa sivim ili zelenim očima, on uzvraća pogledom preko čaše i nagorjelog kamena. Ona i motociklist odlaze na motoru u prošlost, cestom rasutog tereta karbonskog mora koji izaziva vječne procese razgradnje i obnove značenja. Ženski lik utjelovila je Iskra Kovačević, s kamerom Andrije Pivčevića i glazbom Mirka Krstičevića. (Tanja Vrvilo)

Nasmijani Rembrandt / Rembrandt Laughing (Jon Jost, 1987., 100’)

Režija, kamera, montaža, produkcija: Jon Jost
Glazba: Jon A. English
Glume: Jon A English, Barbara Hammes, Jennifer Johanson, Ed Green, Nathaniel Dorsky, Janet McKinley, Roger Ruffin, John Powers, Kate Dezina, Jerry Barrish, John Bassett, Peter Machel

Nasmijani Rembrandt je čvrsto ukorijenjen u svom okruženju, u ovom slučaju San Franciscu, ogledajući vrijeme, mjesto i vrlo specifičan kulturni milje. Uglavnom, moje prijatelje i vrstu života koje su živjeli u San Franciscu prije nego što su procvat i krah dot.com-a na neko vrijeme promijenili grad. Nasmijani Rembrandt je poput filmova Bell Diamond i Spora kretanja, potpuno improviziran oko osnovnog koncepta i strukture, obavijen idejama ukorijenjenim u životima mojih prijatelja koje zrcali, ali izmješta iz njihove stvarnosti.
Na primjer: moja prijateljica Barbara vodila je kompjutore za distributera alkoholnih pića, svake večeri puneći te divovske strojeve koji su pratili prodaju. Jon English, koji je već radio glazbene podloge za dva moja filma, doista je skladatelj i glazbenik, a uz to je preuzeo lik drugog poznanika koji je radio u Eksploratoriumu, interaktivnom znanstvenom muzeju u San Franciscu. Nathaniel Dorsky, čudesan filmaš čiji se filmski fragmenti nalaze u Nasmijanom Rembrandtu (ručno obrađeni plavi materijal i slike pijeska) – doista ima kolekciju pijeska iz cijeloga svijeta. Nadalje, Ed Green je vodio posao uokviravanja slika, Jerry Barrish radi s jamčevinama, John Powers je arhitekt, Peter Machel je želio postati gangster, Kate Dezina je relativno poznata zvijezda sapunica i ponekad je plačljiva. Većina ljudi radi nešto nalik onome što su radili u stvarnom životu. Priča, međutim, nije njihova, već svojevrsna nježna amalgamacija stajališta, načina života i pristupa životu koja odražava njihova razmišljanja i osjećaje. Moram li reći da je Nasmijani Rembrandt jedan od mojih omiljenih filmova? Koštao je možda 10000 dolara.  (Jon Jost)

20:30

uvodni razgovor + Q&A nakon filma: Jon Jost, Tanja Vrvilo, Marin Renić
Texas, Osijek (Franci Slak, 1987., 16’)

Slakov briljantni psihodelični plesni trans prelazi u usporeno kretanje kriznim okolišem Osijeka, kojim jedan probisvijet-boem i mala djevojčica žive u ruševini već 5 godina i odlaze na svakodnevne šetnje. Kakva je to ruševina, kakva je to šetnja, kakav je to briga? Od glista i pijavica na pragu ruševine, oni slijede let maslačka kroz vlati trave do darovane žvake za vožnju Dravom i odlaska cestom u daljinu. Balada o maloj djevojčici koju pjevuši Texas postaje crni šlager Anke Ruben, koja je i sama živjela mnogostruke identitete. Slak i Jost majstorski su lovci trenutaka u ovom otkriću svjetske filmske alternative s glazbom Rya Coodera i zvučnim horizontom Hanne Preuss. (Tanja Vrvilo)

Svi Vermeeri u New Yorku / All the Vermeers In New York (Jon Jost, 1990., 87’)

Očaravajući nezavisni film Jona Josta o umjetnosti, novcu i usamljenosti na Manhattanu, ujedno divan Jostov snimateljski rad u sinemaskopu i sa čudesnom glazbom Jona A. Englisha u duhu big-band jazz orkestracija Gila Evensa, može se promatrati kao svojevrsni komplementarni rad Jostovom ranijem filmu Nasmijani Rembrandt (1988.), posvećenom grupi prijatelja i poznanika tijekom nekoliko mjeseci u San Franciscu. U filmu Svi Vermeeri u New Yorku glavni likovi su tri mlade žene koje dijele prostrani stan – Emmanuelle Chaulet (iz Rohmerova filma Dečki i djevojke), Katherine Bean i Grace Phillips – te broker s Wall Streeta (Stephen Lack) koji voli Vermeere u muzeju Metropolitan. Kao i u drugim Jostovim filmovima, narativna potka je konstruirana eliptično, film je zaokupljeniji evokacijom mjesta, vremena i miljea nego dramski oblikovanom pričom, ali obiluje lirskom strašću i dramom u zvukovima, slikama i samim likovima. Ovo remek-djelo o novcu, ljubavi i umjetnosti izgleda još bolje danas, više od tri desetljeća nakon što je snimljeno. (Jonathan Rosenbaum)

25.11.2025.
KINO KINOTEKA
16:00

Portret / Portrait (Jon Jost, 1963., 13’)

Obitelj je bila okupljena za kuhinjskim stolom u jedinoj grijanoj sobi kuće – osmero djece od 12 do 38 godina i roditelji. Upravo su me doveli s glavne milanske stanice do njihova doma u mjestu Cassina Amata na ruralnim rubovima grada. Bio je rani siječanj 1963., usred surove zime. Cesta je bila prekrivena blatom i ledom, a mali grad sa crkvom okruživala su polja. Nove petokatnice u daljini nazirale su se obavijene maglom doline Po. Podsjetile su me na rani Antonionijev film Krik. Sljedeći mjesec proveo sam snimajući svoj prvi film s dvanaestogodišnjom Tilde kao subjektom. (Jon Jost)

Običan govor & zdrav razum (neobična osjetila) / Plain Talk & Common Sense (uncommon senses) (Jon Jost, 1990., 110’)

Običan govor & zdrav razum (neobična osjetila)je višeslojan film-esej o stanju nacije, nastavak filma Govoriti direktno desetak godina kasnije, napravljen za britanski Channel Four 1986.–87. godine. Rad je uključivao istraživačka putovanja Sjedinjenim Državama propitujući što je zapravo Amerika, odnosno, o čemu govorimo kada govorimo o Americi. Običan govor & zdrav razum strukturom radikalno različitih sukobljenih cjelina potiče na razmišljanje, to je američki film za američku publiku, emitiran u Britaniji, ali, unekoliko predvidljivo, ne i u SAD-u. Film je odabran za Whitney Biennale 1987. i prikazivao se u Berlinu, Londonu, Yamagati i na mnogim drugim festivalima.
To što je nastao u okolnostima stvarnog siromaštva i velike materijalne oskudice (statistički sam bio vrlo siromašan, ali nisam se tako osjećao) čini ga još upečatljivijim: toliko je toga izvedeno s tako malo sredstava. Poučna je studija slučaja budućim mladim autorima što da se radi u najskromnijim uvjetima i poruka o snažnoj uvjerljivosti kojom se pristupa društveno-političkim i osobnim pitanjima, s ozbiljnošću koju zaslužuju. (Jon Jost)
Običan govor & zdrav razum (neobična osjetila), Jostov je film složene negativnosti koji osporavajući patriotizam pokušava predstaviti Ameriku, a zatim uživa u vlastitoj nemogućnosti preispitivanja. (J. Hoberman)

18:00

Grad / City (Jon Jost, 1964., 15’)

1964., jesen u Chicagu. Grad je moj četvrti film, koji sam snimio čekajući zatvor zbog odbijanja služenja u američkoj vojsci. Nijemi. Crno-bijeli. Mislim da dočarava osjećaj depresije, gradske usamljenosti. Gledajući unatrag, čini se gotovo arhaičnim, Chicago kao neka zemlja Istočnog bloka u sovjetsko doba. Nijemi autoportret i portret grada, prožet osobnom tjeskobom. (Jon Jost)

Postelja u kojoj spavaš / The Bed You Sleep In (Jon Jost, 1993., 117’)
Q&A s Jonom Jostom vodi Tanja Vrvilo

Posljednji film koji je Jost snimio prije nego što je prešao na digitalni video povezuje najbolje elemente filma Chantal Akerman Istok(koji izuzetno volim), grčke tragedije, Edwarda Hoppera i njegovih slika malih gradova, stvarajući nešto posve jedinstveno i izuzetno učinkovito. Dugi kadrovi rezanja drva i kadrovi vožnje zatvorenim prostorom, nisu samo sredstvo za stvaranje atmosfere. Jost je manje gnjevan nego u drugim radovima poput filma Frame-Up, što mu omogućuje da učinkovitije istraži svoju obiteljsku jedinicu bez neobuzdanog godardovskog eksperimentalnog pristupa koji pridaje pomalo konfrontirajući ton. Kada u ovome filmu koristi podijeljeni ekran ili goruće slike, čini to odmjereno i neortodoksno, na primjer, podijeljeni ekran za dvije ceste.
Ovaj dugometražni film iz 1993. jedno je od najmoćnijih djela nezavisnog buntovnog autora Jona Josta do danas, dijelom i zato što u njemu glumi najtalentiraniji glumac s kojim je ikada radio, svestrani Tom Blair. Poznat prvenstveno kao kazališni glumac i redatelj, Blair je glumio u dva najbolja Jostova ranija filma – neprilagođenog, besposlenog lutalicu u Posljednjim pjesmama za spori ples(dead end) iz 1977. i zastranjenog, nasilnog trgovca nekretninama u Sure Fire iz 1990. Ovim filmom zaokružuje labavu trilogiju Jostovih korozivnih, spekulativnih autoportreta igrajući suosjećajnijeg i naoko manje otuđenog lika, vlasnika pilane koja zapošljava 60 radnika, iako su posljedice njegove situacije još sumornije i ovoga se puta ne mogu tako očito pripisati njegovom karakteru.
Tragičan, dojmljiv i tajanstven film koji izmjenjuje sveameričke krajolike (mnoge od njih komponira kao diptihe) i raspadajuću nuklearnu obitelj, ovo Jostovo najevokativnije i najapokaliptičnije djelo iskazuje osjećaje prema zemlji koji su ga natjerali na europski egzil nedugo nakon završetka filma. Dio bolnog užasa i jasnoće Jostove vizije je što ne može sebe i Sjedinjene Države smatrati posve odvojenim entitetima. (Jonathan Rosenbaum)

20:30

Zamke / Traps (Jon Jost, 1967., 25’)

Tekst sam napisao u zatvoru, uznemiren viješću o samoubojstvu djevojke koju sam poznavao, a Zamke sam snimio ubrzo nakon izlaska i u potpunosti su izraz političkog i kulturnog temperamenta tog vremena. (Jon Jost)

Posljednje pjesme za spori ples (dead end) / Last Chants for a Slow Dance (dead end) (Jon Jost, 1977., 90’)

Režija, kamera, montaža, produkcija: Jon Jost
Glume: Tom Blair, Steven Voorheis, Jessica St. John, Wayne Crouse, Mary Vollmer, Jon A. Jackson

Znatno prije nego što je američki nezavisni film iznjedrio fetiš serijskih ubojica, rastvorni maskulinitet, duge kadrove i pjesme-kao-komentare, mnogo prije filma Laki spavač (1991.) Paula Schradera, opusa Paula Thomasa Andersona ili Lodgea Kerrigana, nastale su Posljednje pjesme za spori ples, “ručno izrađen” film sa smiješno malo novca koji kulminira kadrom ubojice koji vozi autocestom u beskraj dok slušamo zlosutnu countrybaladu Fixing to Die. Slike, rezove, pjesmu i njezinu izvedbu uobličila je ista osoba: Jon Jost. Posljednje pjesme inaugurirale su budućuTrilogiju o Tomu Blairu (imenovanu po izvanrednom glavnom glumcu), koja zajedno s filmovima Sure Fire (1990.) i Postelja u kojoj spavaš (1993.) predstavlja najmanje poznatu prekretnicu suvremenog američkog filma. Posljednje pjesme, poput dvaju susjednih filmova trilogije, očajnički su, ali žestoko lucidan dokument društvenog raspada i njegovih proturječja. Jostov antijunak tumara krajolikom mahnito, seksualno, ubilački; Jost isprepleće avangardnu strukturu oko njegovih postupaka koja ih čini fascinantnima i užasavajućima. Film odbacuje površan spektakl odlazeći do ekstrema, na primjer, ubojičino ravnodušje spram ljudskog života preuzima klanje životinje. Ovo je djelo koje strateški premješta nasilje iz sadržaja u formu, à la Godard sredinom 1960-ih: potresti gledatelja gruba je, ali nužna gesta umjetničke i političke savjesti.
Slobodno nadahnut slučajem Garyja Gilmorea, film zauzima istaknuto mjesto (uz Henry: Portret serijskog ubojice (1986.) i Bressonov Novac (1983.) među najinteligentnijim filmskim istraživanjima mračne problematike. Jostovi efekti distanciranja – obojeni filtri, riječi na ekranu, produljeno trajanje – navode nas da odbacimo osuđivanje i sagledamo duboke korijene ove američke kulture potaknute agresijom, nasiljem i mrzilačkim isključivanjem svakog Drugog.  Zorni pokazatelj ambivalentne osjetljivosti prema stvarnom svijetu kroz koji prolazi, Jostove su pjesme, uznemirujuće i ironične melodije (Hank Williams je to davno napisao, čujemo u refrenu) koje nas dovode daleko dublje od otrcanih glazbenih pastiša Altmanova Nashvillea (1975.).  (Adrian Martin)

Q&A s Jonom Jostom vodi Tanja Vrvilo

26.11.2025.
KINO KINOTEKA
16:00

thinking of red (James Benning, 6’)

Dvostruko izmještanje lica i krajolika, posveta je Peteru Huttonu licem i krajolikošću Jamesa Benninga. Filmski krupni plan razvija lice kao krajolik. Lice je uvijek krajolik, krajolik je ovdje lice prijatelja, komponira ih zajedno vožnja vlakom, fantomska vožnja prebacuje odraze, kolorira, bljeskovima izgara, rasporima zamračuje, zaustavlja. Pokretna slika krajolika-lica se preobražava, onostrano lice-oblak uzvraća pogled krajolika, pored nabranog zastora. 25. lipnja 2016., šest minuta za plimu vremena i crne blankove Petera Huttona. To je apsolutna deteritorijalizacija lica i krajolika. (Tanja Vrvilo)

Coming to Terms (Jon Jost, 2013., 89’)

Režija, kamera, montaža, produkcija: Jon Jost
Glume: James Benning, Katherine Sannella, Stephen Taylor, Roxanne Rogers, Ryan Harper Gray

Pomirenje sa životom, naslov je koji bi se mogao primijeniti na sve filmove Jona Josta. Simetrija životnih priča koje se okreću oko jedne osi možda je preduvjet da se čovjek konačno pomiri s kaosom života. Samo film (seul le cinéma) može nas obuzeti takvim osjećajem. Od prvog kadra, svaki sljedeći je iznenađenje. Prostor i vrijeme posjeduju vlastitu energiju. Kao da je čitav svijet nahrupio u te slike, prekrasno kadarirane, monumentalne. Kada gledamo te kuće u Montani, prisjećamo se američke dokumentarne fotografije, od Walkera Evansa do Lewisa Baltza. No film Jona Josta je ep, a ne dokumentarac. Epiku stvaraju vrlo jednostavni elementi. Promatramo spore promjene na licima, u krajoliku, u svjetlu. To je epski film jer govori o tajnama i lažima, o obiteljskim vezama. Svakome njegovo – prošlost, demoni, otkrivenja. Priroda, prazni prostori, mogli bi u svakom trenutku postati poprišta zločina ili nasilja (što se uistinu i događa u drugim Jostovim filmovima).
Sve bi se, također, moglo odviti drukčije nego što očekujemo, osim što nam kuće, zvukovi i planine govore da ne bi. To je stvar percepcije. Napetosti u percepciji. Stvorenoj pokretom i zvukom, prostorom izvan kadra, neizrečenim ili neviđenim stvarima. Kako zahvatiti stvarno? Kako pokazati da je stvarnost mogla biti drukčija? Ono što vidim, jesam li to uistinu vidio? Zbunjeni gledatelj mora se zapitati: što vidi, kakav je status stvarnosti u tim slikama? Ono što vidim, je li stvarno? Što uopće vidim? Zašto je to tako? Gledatelj je izazvan propitivati samu stvarnost. Egzorcira li Jon Jost svojim nevidljivim pretapanjima (Vratio se lovac s visokih gora, svoj je našao dom) američke dnevne more ili vlastite? Kad to pitanje ne bi bilo vrijedno postavljati, ne bi bilo ni filma. (Bernard Eisenschitz)

Q&A s Jonom Jostom vodi Tanja Vrvilo

18:00

uvod u film: Tanja Vrvilo
little boy (James Benning, 2025., 74’)

To je film koji kurira, kustoski film, rekao je James Benning za little boy, film dvostruke rekonstrukcije, filmski re-enactment dnevničke knjige – rekonstrukcije dnevnike koji piše. Njegov je mlađi dvojnik rukopisni film Američki san (izgubljen i nađen). U ovome filmu pokretne su samo ruke. Benning ih postavlja na crnu pozornicu za koreografiju njihovih gesta. Inscenacija je lutkarska, nad crnom papirnatom haljom, bez lica i tijela.Njihov instrument nije olovka nego kist, njihov ples vibrira i bez instrumenta. Autofikciju mapiraju kustoske legende filma, na jednoj su natpisi vremena i godina, na drugoj naslovi njihovih glazbenih brojeva, na trećoj imena njihovih političkih govornika i govornica. Svaka pjesma ima svoju boju s Benningovih industrijskih fotografija iz rodnog Milwaukeeja, a svaki govor svoj zastarjeli predmet. Modela ima više od ruku. Dočekuje nas model dinosaura, zaustavljamo se uz deset željezničkih maketa iz negativnog prostora pruge, a upozorava nas model atomske bombe little boy, koja je 6. kolovoza 1945. bačena na Hirošimu. Riječima autora: Film gleda u prošlost kako bi upozorio na budućnost, iz perspektive little boya. Ples ruku za ubrzanu entropiju izvode, prema pjesmi Jamesa Benninga:
iranski dječak, talijanski filmaš,
crni musliman, i elegantni kinez,
dominikanac, južnoafrikanac,
bivši mormon, i ja.
(Tanja Vrvilo)

19:30

uvod u filmove: Tanja Vrvilo
Kanjon / Canyon (Jon Jost, 1970., 5’)

Promatranje Grand Canyona u tišini, od jutra do noći, iz jednog, fiksnog položaja kamere, ostvareno je neprekidnim pretapanjima odijeljenim samo nekoliko sekundi. Čovjek – posve odsutan –  više nije središte svemira; kanjon postoji izvan njega. Unatoč nevidljivom fotografu i njegovim tehnološki izazvanim pretapanjima, ovo je vjerodostojna približnost istinske stranosti prirode. (Amos Vogel)

SPRING (Damir Očko, 2012., 20’)

Polazeći od značenja riječi spring na engleskom jeziku, kao opruga, izvor, skok, proljeće, dovodeći u kontekst proljeće društvenih nemira te prizivajući slike poput elastičnosti, tenzije, fizičke, tjelesne i društvene napetosti i otpora, SPRING paralelno prikazuje suprotstavljene prizore tijela i krajolika, erupciju vulkana ili fleksibilno, izvijeno tijelo kontorcionista. Poezija prisutna u filmu SPRING kroz hrapavi glas naratorice kao da se „projicira” na protagoniste, dok karakter performansa, figure tijela, akrobatski pokreti protagonista na neki način postaju ekran koji apsorbira taj govor i performativne geste. SPRING progovara o aparatu glasa i govora, jeziku, grlu, kao mjestima stvaranja i otpuštanja riječi i potencijala emancipacije, dok vokalne strune pulsiraju poput erupcija.

MASCON – Masivna koncentracija crne eksperimentalne energije / MASCON – A Massive Concentration of Black Experiential Energy (The Otolith Group, 2024., 35’)

Razmišljajte o filmu MASCON - Masivna koncentracija crne eksperimentalne energijekao o audiovizualnom istraživanju gesta, geometrija, gramatika i geografija koje oblikuju forme i sile filmova Ousmana Sembenea i Djibrila Diopa Mambetyja od 1963. do 2004.
Također, kao o audiovizualnom mozaiku statičnih pokretnih slika i zvukova adaptiranih iz kadrova pripovijesti Mambetyja i Sembenea kako bi kružili u migratornoj orbiti koja priziva bezgraničnu maštu sine-Sahela.
Napokon, kao o morfologijama koje pojačavaju sembenovske i mambetijevske motive Sinemafrikane dok ne nasrnu na maštu ekspanzivnom deformacijom, centrifugalnom kontrakcijom, kompaktnom kompresijom i gomilanjem koncentracije koju Stephen Henderson naziva ‘Mascon’ ili ‘crna iskustvena energija’.

20:30

uvodni razgovor: Jon Jost i Tanja Vrvilo
Godard 1980 (Jon Jost, 1980., 17’)

Kada su Jean-Luc Godard i Jean-Pierre Gorin početkom sedamdesetih došli u Sjedinjene Države s filmom Sve je u redu, Jost je organizirao pet projekcija na zapadnoj obali i vozio ih na svaku od njih, nakon što ih je dočekao na aerodromu u Seattleu. Godard je u Eugenu pogledao tri Jostova kratka filma: Primaries, A Turning Point in Lunatic China i 1, 2, 3, Fouri nagovorio San Francisco Film Festival da ih prikaže prije Sve je u redu. Kasnije su ga lokalne novine citirale kako za Josta kaže: “On nije izdajica filma, kao gotovo svi američki redatelji. On ih pokreće.” U 17-minutnom filmu Godard 1980 koji je producirao časopis Framework, Peter Wollen i urednik Frameworka Don Ranvaud intervjuiraju Godarda, koji na njihovo zaprepaštenje odbacuje svoje filmove iz razdoblja grupe Dziga Vertov, kao i neke druge rane prakse: “Nekad sam snimao filmove za druge redatelje ili za one koji su htjeli biti redatelji, oni su bili moja stvarna publika… Usamljenost je ponekad dobra, ali izolacija baš i ne.” (Jonathan Rosenbaum)

Nouvelle Vague (Richard Linklater, 2025., 105’)

Do 1959., svi su već snimili svoj prvi film – osim njega. Kada je to napokon učinio, Jean-Luc Godard ostavio je trajan otisak na povijestima filma, baš poput drugih “mladoturaka” iz Cahiers du Cinéma. Linklater priziva razdoblje koje prethodi snimanju filma Do posljednjeg daha  (1960.), svih dvadeset dana snimanja, prvi dan u montažnoj sobi i prvu privatnu projekciju filma među bliskim prijateljima. Kako se pristupa snimanju nečega takvog? Razgrađujući mit, favorizirajući razigran pristup i koncentrirajući se na čistu radost stvaranja filma. Metoda je direktna: zamisliti izvanprizorne prostore tih nepovratnih scena, prikazati zvijezde Cahiersa (glumačka podjela je savršena) kao tople, velikodušne likove i istaknuti struju osjećaja koja je kolala među svima njima. Kada JLG kaže Georgesu de Beauregardu da može raditi samo s producentom koji mu je i prijatelj, film tiho izjavljuje i vlastiti etos: prijateljstvo je Linklaterova velika afektivna utopija. To je emocionalna prizma kroz koju on ponovno zamišlja pripreme za ovaj ikonični debitantski film, a da pritom nikada ne zanemaruje precizna kadriranja koja odaju počast Godardovim redateljskim odlukama. (Roger Koza)